SJEME UNIŠTENJA
F. William Engdahl
Izdavač: Detecta 2005.
Najzanimljiviji aspekt krajnje zanimljive svibanjske tiskovne konferencije 2003. bila je Bushova izjava da je dugotrajna glad u afričkim zemljama izravna posljedica odluke Europske unije o zabrani uzgoja GM namirnica u Europi. Ne samo da je ta Bushova izjava imala čudnu logiku, nego je i dala na znanje kako je za njegovu Vladu pitanje širenja GM usjeva jednako važno kao i okupacija Iraka i njegova golemoga naftnoga bogatstva.
Projekt smanjenja broja stanovnika u nekim zemljama
Trećega svijeta, bogatim nekim sirovinama, koji je, po riječima
njegova autora Henryja Kissingera, bio prioritet od najveće
važnosti za "nacionalnu sigurnost" Amerike, bio je najstrože
čuvana zavjera američke Vlade i njezine službene politike. I
ostao je tajnom sve dok FOIA, početkom 1990-tih godina, nije
prisilila vlasti da s tih dokumenata skinu oznaku "stroga tajna".
Kissinger je u jednoj izvanrednoj izjavi sažeo
svoju filozofiju politike moći: "Kontroliraj naftu i kontrolirat
ćeš zemlju. Kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude".
IRAK DOBIVA AMERIČKO
"SJEME DEMOKRACIJE"
Kada je George W. Bush govorio o sijanju "sjemena demokracije"
rijetki su ljudi shvatili da pod time misli na sjeme kompanije
Monsanto.
Poslije američke okupacije Iraka u ožujku 2003. gospodarski
i politički život te zemlje korjenito se promijenio. Ne samo
da je Irak okupiran sa 130.000 američkih vojnika i malom
vojskom privatnih plaćenika, nego je okupacijska sila - Sjedinjene
Američke Države - preuzela potpunu vlast nad gospodarstvom
te zemlje.
Bremer je od pentagonskih planera oko Rumsfelda imao
mandat nametnuti Iraku "šok terapiju" goru od svih koje su
MMF i vlade zapadnih zemalja do tada nametnule bilo kojoj
drugoj zemlji. Za samo mjesec dana nametnuo je gospodarske
promjene drastičnije od onih koje je MMF uspio nametnuti u
Latinskoj Americi za trideset godina. Bivši glavni ekonomist
Svjetske banke i dobitnik Nobelove nagrade Joseph Stiglitz za
Bremerove je reforme rekao da su "još radikalniji oblik šok terapije
od onoga koji je nametnut bivšim zemljama Sovjetskoga
Saveza".
Prvi Bremerov potez bio je otpuštanje 500.000 radnika iz
državnih služba, većinom vojnih dužnosnika i službenika, ali i
liječnika, medicinskih sestara, nastavnika i profesora te zaposlenika
nakladničkih i tiskarskih kuća. Zatim je otvorio granice
Iraka za neograničen uvoz - bez carina, bez poreza, bez inspekcije.
Dva tjedna nakon dolaska u Bagdad, u svibnju 2003., cinički
je izjavio da je Irak "otvoren za biznis". Nije rekao čiji
biznis, ali je to bivalo sve jasnije. Imperijalnu nazočnost čvršće
ruke teško bi bilo zamisliti. Bio je to početak vlasti sile koja za
sebe govori kako joj je glavni cilj uspostava demokracije.
Kako bi Irak učinio privlačnim za strana ulaganja, uveo je već
spomenuti niz od 100 dekreta, tj. zakona kojima su stranim
multinacionalnim korporacijama dane sve ovlasti nad iračkim
gospodarstvom.
Dekretom broj 37 porez poduzeća, koji je do tada iznosio
oko 40%, smanjen je na 15% za sve gospodarstvene grane. Tako
država, bez prihoda od poreza, neće ni u čemu moći imati značajnu
ulogu. Dekretom broj 39 stranim je kompanijama omogućeno
stjecanje 100-postotnog vlasništva nad svime osim nad sirovinama.
Time im je osigurano neograničeno poslovanje u
cijeloj zemlji, bez obveze ulaganja dobiti u Iraku i bez obveze
plaćanja poreza. Jasno je da ti dekreti nisu pisani radi dobrobiti
iračkoga naroda ni iračkoga gospodarstva.
Kao što i priliči takvom stranom preuzimanju gospodarstva,
jedini zakoni koji su ostavljeni netaknutima jesu zakoni Sadama
Huseina kojima je ograničeno djelovanje radničkih sindikata
i kolektivnih dogovora.
Irak se preko noći iz najizoliranije zemlje na svijetu pretvorio
u, na papiru, zemlju s najslobodnijim i najotvorenijim tržištem
na svijetu. Nakon što su iračko gospodarstvo i bankarstvo
opustošeni ratom i ekonomskim embargom, koji su Iraku nametnule
Sjedinjene Američke Države i koji je trajao više od
deset godina, u toj nametnutoj privatizaciji Iračani nisu imali
sredstava kupiti svoja državna poduzeća. Tako su strane multinacionalne
kompanije bile jedini akteri koji su se mogli okoristiti
Bremerovim velebnim planom gospodarskoga oporavka te
zemlje.
Irački će farmeri postati vazali, ne Sadama Huseina,
nego divovskih multinacionalnih kompanija - proizvođača GM
sjemenja.
U srži Dekreta broj 81 ugrađena je odredba zvana "Zaštita
biljnih sorta" (Plant Variety Protection, tj. PVP). Po toj odredbi
ostavljanje sjemena i njegova uporaba za sljedeću sjetvu postala
je nezakonitom. Poljoprivrednici koji se na taj način budu
koristili patentiranim ili čak "sličnim" sjemenom bit će podvrgnuti
strogim novčanim ili još gorim kaznama. No, zaštita biljnih
sorta nije bila rezultat deset tisuća godina starog iračkog
križanja i razvoja biljnih sorta.
Irak je povijesno dio Mezopotamije, zvane kolijevkom civilizacije,
gdje su plodne doline između rijeka Eufrata i Tigrisa
stvorile idealne uvjete za poljoprivredu. Poljoprivrednici su u
Iraku postojali od prije 8.000 godina prije Krista i razvili su
bogatstvo sjemenskih sorta za gotovo svaku vrstu pšenice koja
danas na svijetu postoji. To su postigli tako što su dio ljetine
ostavljali za sljedeću sjetvu i novim sjetvama razvijali nove prirodno
otporne sorte.
Irak je godinama čuvao uzorke sjemena tih dragocjenih prirodnih
sorta u državnoj sjemenskoj banci, smještenoj u Abu
Hraibu, gradu koji je 2004. godine došao na zao glas kao američki
zatvor - mučilište iračkih zatočenika. Nakon američke
okupacije Iraka i višekratnih bombardiranja toga grada, povijesna
i neprocjenjivo vrijedna banka sjemena iz Abu Hraiba je
nestala, kao još jedna žrtva rata u Iraku.
Ako neka velika multinacionalna kompanija razvije neku
sortu otpornu na nekog iračkog nametnika i ako neki irački
poljoprivrednik posije neku drugu sortu jednako otpornu na
22
toga nametnika, po Bremerovu Dekretu broj 81 irački poljoprivrednik
ne smije više sjeme te svoje sorte koristiti za sljedeću
sjetvu, nego mora platiti nekoj kompaniji, primjerice Monsantu,
autorska prava, kao da sije Monsantovo GM sjeme*.
Irak
je tim zakonom pretvoren u golemi laboratorij za razvoj
prehrambenih proizvoda pod kontrolom divovskih proizvođača
GM sjemenja i hrane - kemijskih kompanija, a najveći među
njima jesu Monsanto, DuPont i Dow.
Iraku je namijenjena sudbina golemog pokusnog
živog laboratorija za ispitivanje GM pšenice, a Iračanima sudbina
pokusnih kunića u tome eksperimentu.
Prema kompaniji WWWC, svaki "klijent", tj.
farmer, kako ih se nekada zvalo, koji želi sijati neko sjeme te
kompanije, "plaća licencu za svaku sortu".
Ono što je još zanimljivije, prema članku iz časopisa The
Business Journal, "...za taj pothvat u Iraku proizvedeno je sjeme
šest sorta pšenice. Tri sorte za farmere koji će uzgajati pšenicu
za proizvodnju tjestenine, a tri za one koji će uzgajati pšenicu
za proizvodnju kruha". To znači da je 50% pšenice koja će se
nakon 2004. uzgojiti u Iraku, po američkome receptu, namijenjeno
izvozu. Tjestenina je namirnica potpuno strana
iračkome načinu prehrane, što pokazuje da Bremerov Dekret
broj 81 nema cilj nahraniti 25 milijuna gladnih i ratom osiromašenih
Iračana, nego stvoriti industrijalizirani agrobiznis, koji
će koristiti GM sjeme i uzgajati pšenicu za izvoz na svjetsko
tržište.
Pod krilaticom o uvođenju "slobodnog tržišta" irački
poljoprivrednici postaju robovi multinacionalnih kompanija -
dobavljača sjemena.
kasnih osamdesetih
godina prošloga stoljeća, dok je trajao Iračko-iranski rat,
Reaganova Vlada, a zatim i Bushova, iračkome predsjedniku
Sadamu Huseinu potajno prodavala oružje, uključujući i kemijsko,
i to pod krinkom izvoznoga programa institucije zvane
Robno-kreditna korporacija (Commodity Credit Corporation),
koja je sastavni dio američkoga Ministarstva poljoprivrede.
Dana 21. studenoga 2004. vodeći predstavnik Pariškoga kluba
zemalja kreditora dao je izjavu o tome kako će te zemlje
rješiti oko 39 milijarda dolara iračkoga duga industrijskim zemljama,
što je bio samo dio ukupnoga duga Sadama Huseina,
koji je po tadašnjim procjenama iznosio 120 milijarda dolara.
Američka je Vlada od zemalja članica Pariškoga kluba spremno
zatražila otpis velikoga dijela iračkoga duga jednostavno zato
što su glavninu toga duga činili krediti koje su Iraku dali Rusija,
Francuska, Japan, Njemačka i neke druge zemlje. Udio
američkih potraživanja u ukupnome iračkome dugu iznosio je
bijedne dvije milijarde i dvjesto tisuća dolara.
Međunarodni monetarni fond danas možemo nazvati "policajcem
globalizacije". Od dužničke krize iz 1980-tih godina ta
se institucija koristi kao utjerivač okrutnih programa otplate
duga u nerazvijenim zemljama. Uvjeti MMF-a primjenjuju se
kao prisila pomoću koje razne zemlje svoja najveća prirodna
bogatstva i dobra praktički predaju u ruke stranim pljačkašima
kako bi vratile dug koji se stalno povećava.
U pravilu, iza uvjeta MMF-a stoje interesi velikih privatnih
korporacija i banaka. Oni neizbježno nameću privatizaciju
državnih poduzeća, ukidanje državnih dotacija za hranu, zdravstvo
i energiju te smanjenje državnih izdataka za obrazovanje.
MMF i Bremerovi dekreti provest će u djelo svaku politiku koja
je u korist multinacionalnih kompanija kako bi te kompanije
ušle u poslijeratni Irak i njime zavladale: slabljenje države, fleksibilna
radna snaga, otvorene granice, minimalni porezi, ukidanje
kontrole nad odljevom kapitala iz Iraka, ukidanje carina
te ukidanje ograničenja privatnog vlasništva.
Irački narod ostat će bez stotina tisuća, čak milijuna radnih
mjesta, a uvozni proizvodi istisnut će s tržišta domaće iračke
33
proizvode. Jedna od glavnih privrednih grana bit će proizvodnja
hrane. Domaća poduzeća i obiteljski posjedi neće se moći
natjecati u uvjetima nametnutih pravila i konkurencije stranih
kompanija.
Irak je čekala jednaka sudbina. Irački izbori pod kontrolom
SAD-a imali su svrhu uspostaviti legalno stanje u kojemu će se
iračka Vlada obvezati na poštivanje rigoroznih uvjeta MMF-a.
Time će MMF, zapravo, postati "neutralna" agencija koja će
nadzirati poštivanje onih 100 Bremerovih "zakona". MMF će
biti taj koji će prisiliti Irak da se priključi američkoj globalnoj
viziji "slobodnoga tržišta".
Rezolucijom broj 1483 Vijeća sigurnosti UN-a Bremeru su
dane ovlasti upravljati okupiranim Irakom, ali unutar odrednica
međunarodnoga prava. No Bremer je svakim od svojih 100
dekreta i ekonomskom "šok terapijom" koju je uveo prekršio
odredbe međunarodnoga prava.
Želeći prikriti tu neugodnu činjenicu, u situaciji kada su se
počeli širiti prosvjedi protiv iračke privatizacije i žestoki napadi
na američke kompanije, Bremer je odletio u Washington kako
bi s predsjednikom Bushom dogovorio novu shemu preuzimanja
iračkoga gospodarstva. To je rezultiralo prijelaznom Vladom
Ijada Alavija i najavom novih izbora koji će se održati u siječnju
2005. Alavija je odabrao Washington kao svoga štićenika koji
je godinama radio za CIA-u, sa zadaćom da "na legalan način"
provede nelegalne Bremerove dekrete.
Jamstvo takve politike osigurano je američkim vojnim snagama
od 132.000 vojnika raspoređenih diljem Iraka, čvrsto usidrenih
u 14 novih američkih vojnih baza sagrađenih od 2003.
godine diljem te zemlje. Potkraj 2004. godine većini Iračana
postalo je jasno stoje Washington mislio kada je izgovarao svoje
plemenite riječi o "sijanju sjemena demokracije". To sjeme nije
imalo nikakve veze s mogućnosti da obični građani Iraka
odlučuju o vlastitoj sudbini.
ARGETINA:
POČINJE REVOLUCIJA
U SVJETSKOJ PROIZVODNU
HRANE
Godine 2004. genetski modificiranim usjevima bilo je zasijano
čak 67 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, što je
bilo gotovo četiri puta više nego samo osam godina ranije, tj.
1996. Te su površine obuhvaćale čak jednu četvrtinu ukupnog
svjetskog poljoprivrednog zemljišta. To pokazuje kako su genetski
modificirani usjevi već dobrano bili na putu da, za desetak
godina ili čak ranije, zavladaju svjetskom poljoprivrednom
proizvodnjom, barem na području osnovnih usjeva.
Više od dvije trećine tih površina, tj. 42 milijuna hektara,
posijao je vodeći svjetski zagovornik genetski modificiranih
usjeva - Sjedinjene Američke Države. Ta činjenica, tvrdili su
njezini pobornici, dokazuje kako postoji visok stupanj povjerenja
američke Vlade, potrošača i poljoprivrednika u to da genetski
modificirani usjevi imaju znatne prednosti u odnosu na konvencionalne
usjeve. Pokazat će se da je to okrutna prijevara.
Godine 2004. druga zemlja na svijetu po količini obradivih
površina zasijanih GM usjevima, odmah iza Sjedinjenih Američkih
Država, bila je Argentina, s 14 milijuna hektara. Brazil je
tada imao znatno manje takvih površina, iako im se količina
ubrzano povećavala. U toj je zemlji 2005. ukinut zakon kojim
je bilo zabranjeno sijati i uzgajati GMO usjeve, uz obrazloženje
da su se ti usjevi već toliko proširili da ih više nije moguće
kontrolirati. Značajne programe uzgoja takvih usjeva tada su
već imale i Kanada, Južna Afrika i Kina.
Odmah iza tih zemalja, ali s tako ubrzanim programima da
će ih ubrzo dostignuti, bile su Rumunjska, Bugarska i Poljskasve
tri bivši sovjetski sateliti s plodnom obradivom zemljom i
labavim pravnim sustavima. Vijest o znatnim količinama takvih
usjeva stigla je i iz Indonezije, s Filipina, iz Indije, Kolumbije,
Hondurasa i Španjolske. I mnoge druge siromašnije zemlje, tj.
one za koje postoje dostupni podaci, postale su, prema podacima
koje je prikupila Zaklada Pew iz SAD-a, metama kompanija
koje promiču uzgoj genetski modificiranih usjeva te primjenu
specijalnih herbicida.
Važno je uočiti da je 2004., prema jednoj studiji Zaklade
Pew, od svih poljoprivrednika koji su tada uzgajali GM usjeve,
85% bilo onih koje se drži "siromašnima", i to većinom iz zemalja
u razvoju, tj. upravo onih zemalja koje stenju pod uvjetima
Međunarodnoga monetarnoga fonda i velikim inozemnim
kreditima.1
Ali, glede temeljne strukture poljoprivrednoga zemljišta,
nijedna zemlja na svijetu nije tako temeljito transformirana kao
Argentina. Njezina povijest uzgoja genetski modificiranih usjeva
i njezina "revolucija soje" jest primjer za proučavanje načina na
koji neka zemlja, u ime "napretka", prestaje proizvoditi dostatne
količine hrane za vlastite potrebe, tj. postaje ovisna o uvozu.
Upravo u trenutku najtežega udara naftnoga šoka na gospodarstvo,
kao uvrnuta i zla kob, istodobno s naftnim šokom iz
1974/75. svijet je pogodila i strašna suša kakva desetljećima
prije toga nije zapamćena. To je dovelo do slabih uroda, osobito
u Africi, Južnoj Americi i nekim dijelovima Azije. Zbog očajničke
potrebe za uvozom golemih količina žita i drugih namirnica
iz Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Zapadne Europe,
većina zemalja u razvoju bila je sučeljena s gladi, nesposobna
financirati tako velike količine uvozne hrane, a o financiranju
naftnoga šoka da i ne govorimo.
Dinamika nastala nakon što su Engleska i Amerika, u kolovozu
1971., ukinule zlato kao pokriće dolara, poslije čega je
uslijedilo povećanje cijene nafte od 400%, dovela je većinu
svjetskoga stanovništva, tj. onoga u zemljama u razvoju, u katastrofalno stanje.
Američke i engleske banke, koje posluju na eurodolarskome
tržištu, plivale su u dolarima iz naftom bogatih zemalja
OPEC-a. Zemljama poput Argentine te su banke bile spremne
dati milijarde dolara kredita iz zaliha koje su zgrnule golemim
povećanjem cijene nafte. A zemlje OPEC-a, pod pritiskom
Amerike, odbile su prodavati naftu za druge valute, što je još
više povećalo potražnju za dolarima. Iz tih "petrodolara", kako
ih je nazvao Henry Kissinger nakon 400-postotnog povećanja
cijene nafte, banke su davale kredite zemljama u razvoju.
Zbog opasnosti da bi mogle ostati bez daljnjih kredita od
Svjetske banke i od privatnih banaka iz industrijskih zemalja,
te nerazvijene zemlje bile su prisiljene svoja dragocjena sredstva
namijenjena razvoju industrije i poljoprivrede preusmjeravan
u svrhu smanjenja deficita "platne bilance". Morale su
plaćati naftu, i to u dolarima, a cijene njihovih sirovina, u situaciji
globalne recesije iz 1974/75., već su se bile znatno
smanjile. Bile su prisiljene uzimati kratkoročne kredite i izdvajati
goleme svote za uvoz nafte. A jedine velike banke koje su im
bile spremne davati kredite bile su američke i britanske "eurodolarske"
banke, koje su na taj način reciklirale svoje goleme
"petrodolarske" profite.
Zemljama poput Argentine banke su, pod vodstvom banke
obitelji Rockefeller Chase Manhattan, kao i banaka Citibank,
Chemical Bank, Bank of Boston, Barclays i drugih, u početku
davale kredite po vrlo povoljnim uvjetima. Krediti su ubrzo
pokazali svoju moć stvaranja ovisnika pa se dolarski dug tih
zemalja stalno povećavao. Dok su kamate londonskih banaka
bile nepromijenjene, zemlje dužnice mogle su te kredite servisirati
iz svojih redovitih prihoda.
U listopadu 1979. sve se preko noći promijenilo. Tada je
američka Središnja banka iz Washingtona prouzročila drastičan
monetarni šok. Tu monetarnu politiku, kojom su kamatne stope
za samo nekoliko tjedana probile sve granice, ta je banka
objasnila kao pokušaj "istiskivanja inflacije iz sustava". Tom
ciljanom promjenom monetarne politike kamate na dolare dosegnule
su nezapamćene razine. Kamate na američke eurodolare
povećane su s 10% na 16%, a i ta je stopa trajala samo
nekoliko tjedana, kao prolazna postaja na putu za 20%. Svijet
je bio zapanjen.
Zemlje poput Argentine najednom su morale negdje pronaći
dolare kako bi newyorškim i londonskim eurodolarskim
bankama servisirale godišnje obroke duga, povećane za oko
300%. Argentina je upala u kreditnu zamku sličnu onoj koju je
Velika Britanija 1880-tih godina postavila Egiptu kako bi preuzela
kontrolu nad Sueskim kanalom. Newyorški bankari, pod
vodstvom Rockefellera, dobro su naučili lekciju od svojih učitelja
iz Londona.
Tih je godina američko "neformalno carstvo" ulazilo u svoju
novu, veliku fazu, koja će doživjeti vrhunac 1990-tih godina,
pod krilaticom "globalizacije". U stvarnosti, bio je to osvajački
pohod dolara, jer je kontrolom inozemnoga duga preuzeta kontrola
nad ukupnim gospodarstvima mnogih zemalja. U srži te
nove strategije preuzimanja svjetskoga gospodarstva bili su
newyorške banke i Međunarodni monetarni fond, koji je pod
kontrolom Washingtona. Rijetki su ljudi u to vrijeme prozreli
činjenicu da je cijeli taj proces bio unaprijed sračunat. Prljavi
posao za velike banke obavit će korumpirane osobe u ciljanim
državama, poput generala Videle u Argentini i Pinocheta u Čileu,
a oni koji doista vuku konce, poput Davida Rockefellera i
velikih banaka, ostat će duboko u pozadini.
Vladavina predsjednika Perona krvavo je okončano vojnim
udarom iz 1976., iza kojega je stajao Washington. Washington
je taj vojni udar opravdavao kao borbu protiv rastućega terorizma
i komunizma u Argentini. Kasnije je u istragama otkriveno
daje opasnost od gerilaca Narodne revolucionarne vojske (ERPa)
i skupina Montoneros fabricirala Argentinska vojska, čiju je
većinu visokih časnika školovao američki Pentagon u zloglasnim
američkim vojnim školama u Sjevernoj i Južnoj Americi,
gdje su naučili sve tehnike borbe protiv pobunjenika. Uvedena
je vojna diktatura, na čelu s predsjednikom Jorgeom Videlom,
koja je bila daleko jezovitija i destruktivnija glede ljudskih prava,
iako je dovedena na vlast tobože radi poboljšanja tih prava.
Prije vojnoga udara, u listopadu 1976., tadašnji argentinski
ministar vanjskih poslova admiral Cesar Guzzetti sastao se u
Washingtonu s tadašnjim američkim ministrom vanjskih poslova
Henryjem Kissingerom i tadašnjim američkim potpredsjednikom
Nelsonom Rockefellerom.
Tema toga sastanka bio je prijedlog argentinske vojne hunte
o poduzimanju masovnih "represija" protiv argentinske oporbe.
Prema dokumentima američkoga Ministarstva vanjskih poslova,
s kojih je samo nekoliko godina poslije toga sastanka
skinuta oznaka državne tajne, s tim su se prijedlogom suglasili
i Kissinger i Rockefeller, a Rockefeller je čak naveo ključne osobe
koje treba ukloniti. Uslijedio je takozvani "prljavi rat", u
kojemu je nestalo 15.000 intelektualaca, sindikalnih vođa i drugih
osoba iz redova oporbe.
razlog Rockefellerove tajne potpore vojnoj hunti bila je ekonomija.
Vojni udar privatno je financiran golemim količinama
novca iz Rockefellerove banke.
David Rockefeller bio je potpuno zadovoljan
svojom novom Vladom u Argentini. Kasnije je, u jednom javnom
govoru na Sveučilištu Princeton, duboko pohvalio Martineza
de Hoza i rekao: "de Hoz je stari prijatelj..."
U situaciji u kojoj je Argentinska vojska vrvjela skandalima,
a nezadovoljstvo naroda raslo, newyorški bankari i washingtonski
moćnici zaključili su kako je došlo vrijeme zaigrati na novu
kartu kako bi i dalje mogli pljačkati gospodarstvo te zemlje i
preuzimati njezina poduzeća. Menem je bio peronist samo po
tome stoje pripadao istoj stranci. Kao predsjednik, uveo je ekonomsku
šok terapiju drastičniju i od revolucije slobodnoga
tržišta koju je Margaret Thatcher 1980-tih godina uvela u Velikoj
Britaniji. Kao peronist, uspio je razoružati otpor unutar
stranke i otpor sindikata.
Menem je iskoristio umjetno proizvedenu hiperinflaciju,
stvorenu posljednjih godina vladavine hunte, za uvođenje ekonomskih
promjena koje su bile toliko radikalne da ih se ni vojna
diktatura nije usudila uvesti. Ministar Cavallo poslušno je
nametnuo tražene ekonomske šokove i odmah dobio kredit od
2,4 milijarde dolara, popraćen hvalospjevima Međunarodnoga
monetarnoga fonda. Uslijedio je val privatizacije, od državnoga
poduzeća za telekomunikacije do državnoga monopola na naftu,
čak i državnih mirovina stečenih temeljem socijalnog osiguranja.
Korupcija je procvjetala. Menemovi ortaci i suradnici
postali su milijarderi na račun poreznih obveznika.
Menem je tvrdio kako je transformacija tradicionalnoga načina
uzgoja poljoprivrednih kultura u industrijski uzgoj genetski
modificirane soje Argentini prijeko potrebna želi li ta zemlja
podmirivati svoje rastuće vanjske dugove. To je bila laž, ali je
njome uspio argentinsku poljoprivredu transformirati po želji
sjevernoameričkih ulagača poput Davida Rockefellera te kompanija
Monsanto i Cargill Inc.
Argentinska zemlja bit
će pretvorena u golemu tvornicu za proizvodnju industrijskoga
sjemena. Za strane ulagače, ljepota toga projekta bila je u tome
što je za uzgoj genetski modificirane soje, u usporedbi s tradicionalnom
poljoprivredom, bilo potrebno vrlo malo ljudskoga
rada.
Zbog nedaća prouzročenih ekonomskom krizom, banke su
stavile na dražbu milijune hektara prvorazredne obradive zemlje.
Dolare za kupnju te zemlje imale su samo strane kompanije
i strane privatne osobe. Seljacima sitnim poljoprivrednicima,
koji su još uspijevali preživljavati, nuđen je bijedan sitniš
za njihovu zemlju. One koji su odbijali zemlju prodati često su
terorom ili policijskom silom tjerali sa zemlje. A bilo je na desetke
tisuća onih seljaka koji nisu mogli vratiti dugove. Oni su
sa zemlje potjerani poplavom jeftinih poljoprivrednih proizvoda
iz uvoza, uvezenih uglavnom nakon ukidanja mjera zaštite
tržišta slijedom zahtjeva MMF-a za uvođenjem slobodnoga
tržišta.
Do 2004. površine zasijane
takvom sojom povećale su se na 14 milijuna hektara. Golemim
strojevima posječene su šume, uključujući i dragocjene prašume
Amazone u Brazilu te na područjima na kojima su tradicionalno
živjeli Indijanci, kako bi površine za uzgoj GM soje bile
što veće.
Kako su seljačke obitelji pretvarane u sirotinju bez posjeda i
istjerivane sa zemlje, preživljavanje su tražile u sirotinjskim
četvrtima na rubovima velikih gradova, koje su bile neljudski
prenapučene i u kojima su vladali neredi, samoubojstva, zločini
i bolesti. Za samo nekoliko godina više od 300.000 seljaka i
malih zemljoposjednika istjerano je sa zemlje kako bi se oslobodio
prostor za velike uzgajivače genetski modificirane soje.
Sirotinjski višak stanovništva pobjegao je u gradove, osobito u
Buenos Aires, u očajničkoj potrazi za preživljavanjem.
No, ubiranje prihoda od prava, takozvane "pristojbe za tehnološku
licencu", bilo je srž Monsantova marketinškoga projekta.
Farmeri u Sjedinjenim Američkim Državama i u drugim
zemljama moraju potpisati ugovor s kompanijom Monsanto,
kojim se obvezuju da neće ostavljati sjeme za iduću sjetvu i da
će svake godine Monsantu plaćati autorska prava. To je sotonski
oblik ropstva.
Zbog monokulturnog sustava poljoprivrede argentinsko
je stanovništvo, kad je nastupila sveopća kriza nacionalne
ekonomije, zapalo u očajnu neimaštinu. Glad se proširila
po cijeloj zemlji. U strahu od nemira zbog nestašice hrane,
Vlada je reagirala, ali uz pomoć kompanije Monsanto i drugih
velikih otkupljivača soje, poput Cargilla, Nestlea i Kraft
Foodsa. Gladnom su narodu dijelili besplatne obroke soje, nastojeći
time ujedno potaknuti konzumiranje soje među narodnim
masama.
Pokrenuli su kampanju na razini države, u kojoj su argentinski
narod nagovarali da umjesto zdrave prehrane, koja se
sastojala od svježeg povrća, mesa, mlijeka, jaja i drugih namirnica,
jede soju. Kompanija DuPont AgriSciences osnovala ja u
Argentini organizaciju pod nazivom "Protein for Life" (Proteini
za život) radi promicanja konzumiranja soje među ljudima,
iako se soja uzgaja kao krma. Kompanija DuPont je, kao dio te
kampanje, tisućama siromašnih stanovnika Buenos Airesa dijelila
obroke pojačane sojom. Bio je to prvi slučaj na svijetu da je
stanovništvo neke zemlje konzumiralo tako velike količine soje.
Argentinci su bili pokusni kunići na toliko načina da ih čovjek
ne može sve ni zamisliti.
Sirova i prerađena
soja sadrže cijeli niz otrovnih sastojaka, koji su, u velikim koncentracijama,
kad je soja glavna namirnica, štetni po zdravlje i
koje se povezuje s pojavom raka. Nisu rekli ni to da soja sadrži
inhibitor tripsin, koji se u znanstvenim studijama u Sjedinjenim
Američkim Državama povezuje s rakom želuca.
Jedna studija iz 2003. pokazuje kako to zaprašivanje nije
uništilo samo usjeve. Uginule su i kokoši i druge domaće životinje,
a osobito su snažno bili pogođeni konji. Ljudi su od toga
herbicida dobivali jake mučnine, proljeve, povraćanja i kožne
bolesti. Bilo je izvješća o deformiranoj mladunčadi životinja u
naseljima u blizini polja soje, o deformiranim bananama i slatkom
krumpiru, o jezerima koja su najednom bila puna uginulih
riba. Obitelji s ruralnih područja izvijestile su javnost o tome
kako im djeca, poslije zaprašivanja obližnjih polja soje, dobivaju
groteskne prišteve po tijelu.
Kako bi oprezne argentinske farmere privoljela na sijanje
sojina sjemena koji je sama proizvela, godine 1996. kompanija
Monsanto obećavala je čuda od uroda i tvrdila kako je njezino
sjeme tako modificirano da je otporno na štetno djelovanje njezina
herbicida Roundup. Uvjeravala je farmere da su im zbog
toga za tretiranje genetski modificirane soje potrebne manje
količine herbicida i kemijskih proizvoda nego za tretiranje obične
soje. Pesticid RR ubija praktički sve što raste, samo ne genetski
modificiranu Monsantovu soju pa im je stoga potreban samo
jedan pesticid, a ne više njih. Velebna obećanja davana su i glede
većega uroda, uz manje troškove. Time su se očajnim farme-
rima pothranjivali snovi o boljem ekonomskom stanju. Ta je
taktika rezultirala odazivom golemog broja farmera.
Pokazalo se da su ta obećanja bila čista laž. Genetski modificirana
soja prosječno je davala 5 do 15% manji urod od tradicionalne
soje. Osim toga, nije bilo ni govora o tome da je za
njezin uzgoj potrebno manje pesticida. Naprotiv, pojavili su se
novi otporni korovi pa su farmeri shvatili da im je potrebno tri
puta više pesticida nego kod prve sjetve. Ta povećana primjena
herbicida dovela je do većih troškova nego kod uzgoja prirodne
soje. Ali, bilo je prekasno. Genetski modificirana soja do 2004.
je godine preuzela sve površine za uzgoj soje. Sjeme se moralo
kupovati od kompanije Monsanto, jer je bilo ovisno o herbicidu
Roundup, koji proizvodi isključivo kompanija Monsanto.
Teško bi bilo pronaći savršeniji plan porobljavanja ljudi.
"LISICA ČUVA KOKOŠINJAC"
I škotska Vlada i Institut Rowett i dr. Pusztai očekivali su da
će tim projektom samo potvrditi taj vrlo značajan proboj u znanosti
o biljkama, koji će biti od goleme dobrobiti za proizvodnju
hrane i isključiti potrebu za dodatnim pesticidima kod
uzgoja krumpira. Potkraj 1997. kod dr. Pasztaija pojavile su se
prve dvojbe. Njegova su ispitivanja pokazivala potpuno neočekivane
i zabrinjavajuće rezultate.
Štakori hranjeni genetski modificiranim krumpirom tijekom
više od 110 dana pokazivali su uočljive promjene u razvoju.
Bili su znatno manji i lakši od onih koji su u tome pokusu
hranjeni običnim krumpirom. No, još je više zabrinjavala činjenica
da su u štakora hranjenih genetski modificiranim krumpirom
i jetra i srce bili znatno manji, a imunosni sustav slabiji.
Ipak, promjena koja je najviše zabrinjavala, a proveo je više
uzastopnih pokusa na različitim skupinama štakora, bila je
činjenica da im je, u usporedbi sa štakorima hranjenim običnim
krumpirom, mozak bio znatno manji. Ovo posljednje tako
je zabrinulo dr. Pusztaija da je, kad su ga 1998. zamolili da
rezultate svoje studije prezentira na jednoj neovisnoj engleskoj
televiziji, odlučio tu promjenu ne spominjati. Kasnije je izjavio
da se bojao kako bi iznošenjem toga podatka prouzročio paniku
među ljudima.
Jednostavno je izjavio sljedeće: "...rezultati (prehrane genetski
modificiranim krumpirom, W.E.) bili su donekle usporen
rast i posljedice po imunosni sustav. Jedna vrsta genetski
modificirana krumpira, nakon što smo štakore njime hranili
110 dana, smanjila je imunitet štakora". Zatim je dodao jednu
osobnu napomenu: "Kad bih imao izbora, zasigurno ne bih jeo
takav krumpir barem dok ne bih vidio usporedne znanstvene
dokaze koje upravo stvaramo za naš genetski modificirani krumpir".
Svijet je najednom vrvio komentarima o senzacionalnim izjavama
dr. Pusztaija. Oštećenje organa i imunosnog sustava bilo
je samo po sebi dovoljno opasno. Ali, taj vodeći britanski znanstvenik
rekao je i to da ne bi jeo genetski modificiranu hranu
kad bi imao izbora.
Prva reakcija njegova šefa, profesora Philipajamesa, bila je
ta da mu je čestitao na načinu na koji je toga dana predstavio
svoj rad. Slijedom odluke profesora Jamesa, Institut je čak izdao
priopćenje za tisak temeljeno na nalazima dr. Pusztaija. U tome
je priopćenju istaknuto kako postoji "niz brižljivo kontroliranih
studija koje potkrjepljuju temeljne razloge zabrinutosti dr.
Pusztaija".
Ta potpora direktora ubrzo će se promijeniti, i to radikalno.
U roku od 48 sati, 68-godišnjemu znanstveniku dr. Pusztaiju
priopćeno je kako mu ugovor neće biti produljen. Zapravo, dobio
je otkaz, zajedno sa svojom suprugom, također znanstvenicom,
koja je do tada 13 godina bila cijenjena znanstvenica Instituta
Rowett. Štoviše, pod prijetnjom da će ostati bez mirovine, zabranjeno
mu je više ikada davati izjave medijima o rezultatima
svoga znanstvenoga rada. Oduzeti su mu pisani znanstveni radovi
i stavljeni pod ključ. Zabranjeno mu je razgovarati s članovima
njegova znanstvenoga tima, pod prijetnjom sudskog
progona, a znanstveni je tim raspušten. Otkazani su mu telefon i e-mail adresa.
Njegovi kolege počeli su blatiti njegov znanstveni ugled.
Nakon nekoliko različitih izjava za tisak, od kojih je svaka bila
proturječna prethodnoj, Institut Rowett konačno je usvojio priču
o tome kako je dr. Pusztai jednostavno "pobrkao" uzorke štakora
hranjenih genetski modificiranim krumpirom s onima
hranjenim običnim krumpirom, kojima je tobože davan krumpir
za koji se znalo da je otrovan.
Kasnije je iz britanskih državnih dokumenata otkriveno da
je i sama Blairova Vlada bila podijeljena glede štetnosti GM
namirnica i da su neki ministri savjetovali daljnje istraživanje
opasnosti GM namirnica po zdravlje. Bili su ušutkani.
Profesor James, iz straha da Institut ne ostane bez državnih
sredstava ili da se ne bi dogodilo nešto još gore, odlučio je uništiti
svoga kolegu dr. Pusztaija. Ali, priča se nije zaustavila na
Blairu. Dr. Pusztai saznao je i to kako je premijera Blaira uznemireno
nazvao nitko drugi nego američki predsjednik Bili Clinton.
Clintonova je Vlada u to vrijeme trošila milijarde dolara na
promicanje GM kultura kao tehnologije buduće biotehnološke
revolucije. Jedan visoki dužnosnik njegova tima iz Bijele kuće
tada je ustvrdio da je cilj njihove Vlade devedesete godine 20.
stoljeća učiniti "desetljećem uspješne komercijalizacije biotehnoloških
poljoprivrednih proizvoda". Potkraj toga desetljeća na
burzama Wall Streeta vrijednost dionica kompanija za proizvodnju
GM hrane naglo je rasla, kao i dionica internetskih kompanija.
Clinton nije imao namjeru dopustiti da mu neki znanstvenik
iz Škotske osujeti taj program, a, jasno, ni njegov prijatelj
Blair. U Velikoj Britaniji bilo je dobro znano da je Clinton
već bio pridobio Blaira za projekte genetskog modificiranja kao
buduću novu industrijsku revoluciju.
Novinari istražitelji iz lista Guardian otkrili su kako je
Kraljevsko društvo osnovalo specijalnu "jedinicu za pobijanje
otkrića" radi promicanja politike GMO-a i diskreditiranja ili
odbijanja znanstvenika i organizacija koje imaju drukčije mišljenje.
Na čelu te jedinice bila je dr. Rebecca Bowden, bivša
ministrica okoliša u Blairovoj Vladi, koja je otvoreno zastupala
politiku GMO-a.
dr. Mae-Wan
Ho, starija profesorica i znanstvenica na Otvorenom sveučilištu,
a kasnije direktorica Instituta za znanost i društvo Upozorila je da je genetsko modificiranje nešto potpuno
drukčije od normalnoga uzgoja biljaka i životinja. Rekla je ovo:
"Suprotno onome što vam govore pobornici znanosti genetskog
modificiranja, taj proces nije uopće precizan. Nemoguće ga je
kontrolirati i nije pouzdan te obično završava tako što oštećuje
i narušava genom biljke ili životinje, s potpuno nepredvidivim
posljedicama". To je za lobby genetskog modificiranja bilo više
nego dostatno da napravi pritisak u svrhu njezin "umirovljenja".
Kako bi u teoriju o sigurnosti genetski modificiranih usjeva
u hrane što lakše ugradila integriteta znanstvenoga rada, i to
na račun države, Blairova je Vlada objavila i "kodeks ponašanja".
Po tome kodeksu Vladina Znanstvenoga vijeća za istraživanje
biotehnologije i biologije (Biotechnological and Biological Science
Research Council, skraćeno BBSRC), svaki djelatnik bilo
kojega znanstvenoga instituta koji financira država, koji se usudi
javno progovoriti o rezultatima istraživanja GM biljaka, može
ostati bez posla, protiv njega može biti pokrenuta tužba za kršenje
ugovora ili mu se sudskim putem može zabraniti davati
izjave.
WASHINGTON BACA
KOCKU ZA GMO:
PIRIJEVARA ZVANA
"BITNO EKVIVALENTNE"
BILJKE
Vladu Reagana i Busha
pokretao je projekt ukidanja svih regulatornih zakona i mjera,
smanjenja državnoga nadzora nad svim područjima života.
Proizvodnja sigurne hrane nije bila nikakav izuzetak, nego upravo
obrnuto, čak i ako je to značilo da će narod postati ljudska
masa pokusnih kunića.
Kompanija Monsanto
imala je iza sebe dugu povijest suradnje s američkom Vladom,
čak i s Bushovom CIA-om. Tijekom 1960-tih godina ta je kompanija
proizvodila smrtonosni herbicid Agent Orange za uništavanje
vegetacije u Vijetnamu.
Istodobno se, glede vanjskoga
svijeta, većini Amerikanaca činilo da se ti novi GM proizvodi,
koji su se tek počeli pojavljivati, budno nadziru. Ljudi su, naravno,
mislili kako je Upravi za hranu i lijekove ili Nacionalnome
institutu za zdravstvo stalo do njihove dobrobiti. Nisu imali
pojma što se događa.
Unatoč ozbiljnim upozorenjima znanstvenika o opasnostima
od rekombinantne DNK i istraživanja s virusima, američka
se Vlada odlučila za sustav u kojemu će kompanije "dragovoljno"
same sebe kontrolirati. U toj ranoj fazi rijetki su ljudi obraćali
pozornost na golemu važnost masovnog genetskog
inženjerstva. S tim je procesom bio upoznat samo meli krug
znanstvenika koje je financirala šačica širokogrudnih zaklada,
osobito Zaklada Rockefeller iz New Yorka.
Godine 1992. predsjednik George H. W. Bush otvorio je
Pandorinu kutiju GMO-a. Jednom izvršnom uredbom utvrdio
je da su genetski modificirani usjevi i hrana "bitno ekvivalentni"
tradicionalno uzgajanim usjevima iste sorte, primjerice
kukuruza, soje i riže.
Prva genetski modificirana namirnica koja se počela masovno
prodavati na tržištu bilo je kravlje mlijeko koje sadrži genetski
modificirani ili rekombinantni goveđi hormon rasta,
odnosno rBGH. Naime, rBGH, koji je proizvela i patentirala
kompanija Monsanto, davao se kravama kako bi davale više
mlijeka. Uprava za hranu i lijekove proglasila je to mlijeko bezopasnim
za ljusku prehranu prije negoli su bile dostupne informacije
o tome na koji način to genetski manipulirano mlijeko
može utjecati na ljudsko zdravlje.
Jedan državni povjerenik za poljoprivredu nazvao je rBGH
"crackom za krave", zbog njegova nevjerojatno stimulirajućeg
djelovanja na količinu mlijeka koje krave daju.
Ali, Monsantov rBGH, tj. Posilac, nije samo stimulirao krave
da daju 30% više mlijeka. Istodobno je stimulirao i proizvodnju
još jednoga hormona, IGF-1, koji regulira kravlji metabolizam.
Tu se počeo pojavljivati problem.
Progovorili su razni neovisni znanstvenici i upozoravali da
Monsantov proizvod rBGH povećava razinu inzulin faktora rasta
(IGH-1) i da ga se može povezati s pojavom raka. Jedan od
najglasnijih bio je dr. Samuel Epstein, znanstvenik s Fakulteta
za javno zdravstvo (School of Public Health) Sveučilišta Illinois.
Kao priznati autoritet za kancerogene, upozorio je na rastući
broj znanstvenih dokaza o povezanosti inzulin faktora rasta
s nastankom raka u ljudi, koji se može pojaviti i nakon više
godina.
Farmeri
su počeli izjavljivati da im krave prije "sagorijevaju", za samo
dvije godine, i da mnoge imaju ozbiljne upale papaka ili vimena.
Uz ostale probleme, to je značilo da krave ne mogu hodati.
Početkom devedesetih godina jedan od visokih položaja u
Upravi za hranu i lijekove preuzela je i glavna znanstvenica
kompanije Monsanto dr. Margaret Miller. Postala je zamjenicom
direktora za sigurnost ljudske hrane. Na tome je položaju
dr. Miller osobno i proizvoljno promijenila antibiotski standard
Uprave za hranu i lijekove i dopustivu razinu antibiotika, koju
farmeri smiju stavljati u mlijeko, povećala za 100 puta. Tako je
raščistila put proizvodu rBGH, kao biznisu kompanije Monsanto
koji je počeo cvjetati.
Michael Taylor, kao dužnosnik Uprave za hranu i lijekove,
smatrao je kako na deklaracijama GM proizvoda ne treba isticati
činjenicu da su ti prozvodi genetski modificirani.
Godine 1994., nakon proteka prikladnog razdoblja, Uprava
za hranu i lijekove odobrila je prodaju mlijeka koje sadrži rBGH.
Sukladno pravilima te uprave, na deklaraciji toga mlijeka taj
podatak, naravno, nije stajao, pa potrošači nisu morali imati
nikakvih nepotrebnih briga glede toga izlažu li sebe i svoju djecu
uzročnicima raka i drugim iznenađenjima.
Nakon što su štakori kojima je davan Monsantov Prosilac
dobili leukemiju i druge vrste raka, izmijenjen je američki
Zakon o zdravoj hrani i lijekovima kako bi se omogućila prodaja
u svrhu ljudske prehrane, bez upozorenja na deklaraciji,
onih proizvoda koji prouzročuju rak u laboratorijskih životinja.
Nezadovoljna time što genetski modificiranim mlijekom
hrani samo vlastiti neoprezni narod, američka je Vlada, kao
doprinos širenju tržišta za kompaniju Monsanto i njezin rBGH,
napravila snažan pritisak na meksičku i kanadsku Vladu da i
one odobre uporabu toga proizvoda.
No, godine 1998. bandu iz Uprave za hranu i lijekove i kompanije
Monsanto snašlo je grdno iznenađenje. U siječnju 1999.
kanadska inačica Upravi za hranu i lijekove, zvana Health Canada
(Kanadsko zdravstvo), usprotivila se SAD-u i izdala službenu
"notu o neslaganju", kojom je odbila odobriti daljnju
prodaju rBGH-a u Kanadi.
I posebni odbor Europske zajednice, sastavljen od priznatih
stručnjaka, zaključio je, kao što su pokazali i kanadski nalazi,
da rBGH nema samo već spomenute štetne posljedice, nego da
postoji i velika opasnost da on izaziva rak dojke i prostate u
ljudi.
Ta je kompanija došla pod veliki pritisak, ne samo američkih
građana, zbog štetnih posljedica po zdravlje, nego i farmera,
koji su shvatili da je povećanje proizvodnje mlijeka od
30% samo još više zagušilo američko tržište, na kojemu je po-
nuda mlijeka ionako već bila znatno veća od potražnje, pa je to
novo povećanje ponude mlijeka samo dovelo do naglog
smanjenja njegove cijene. U to je vrijeme kompanija Monsanto
krenula u preuzimanje svjetskoga tržišta sjemena, i to za uzgoj
onih kultura koje čine temeljnu prehranu ljudi i životinja.
Malo pomalo, zaključak se nije mogao izbjeći: američka je
Vlada bila glavni katalizator "genetske revolucije", genetski
modificiranih kultura i njihova širenja diljem svijeta. Ona je na
taj način djelovala u suglasju s divovskim agrokemijskim kompanijama
poput Monsanta i Dowa, kao da su privatni interes,
odnosno interes privatnih kompanija i javni interes jedno te
isto.
Kako je moguće objasniti nevjerojatnu potporu čak četiriju
američkih predsjednika agrokemijskome lobbyju GMO-a? Kako
objasniti zašto je Bili Clinton stavio na kocku autoritet svoga
položaja predsjednika i od britanskoga premijera zatražio da
ušutka čovjeka koji je kritizirao genetski modificirane usjeve?
PREPREDENI DICK NIXON
I JOŠ PREPREDENIJI
ROCKEFELLERI
Kada je Richard Nixon u siječnju 1969. preuzeo ključeve
Bijele kuće, Sjedinjene Američke Države bile su u dubokoj krizi.
Vrlo mala skupina odabranih vidjela je tu krizu kao dugo
očekivanu priliku. Većina, pak, nije.
Sljedećih šest godina Nixon će biti predsjednikom prvoga
velikoga vojnoga poraza što su ga Sjedinjene Američke Države
pretrpjele - gubitka Vijetnamskoga rata. Stotine tisuća američkih
studenata marširalo je na "Washington prosvjedujući protiv
toga rata, koji se činio krajnje besmislenim. Moral mladih
vojnih obveznika pao je u Vijetnamu do najniže moguće razine,
vladala je ovisnost o drogi, a buntovni i ogorčeni vojnici na
bojištima su bombama ili na druge načine ubijali svoje suborce.
Tijela američke mladosti vraćala su se kući u vrećama.
Američke su kompanije stjecale daleko
veće profite u stranim zemljama, kupnjom stranih kompanija.
Bio je to početak stvaranja američkih multinacionalnih kompanija,
preteča globalizacije. U tradicionalnoj američkoj privredi
sve je više ljudi ostajalo bez posla. Nekada čvrsti stup američke
industrijske nadmoći velikom je brzinom nestajao.
Svi krediti zajedno, poslovni,
hipotekarni za kupnju kuća, potrošački i oni lokalnih
tijela vlasti, povećali su se do 1974. za 300%. Tijekom tih istih
15 godina dug američke Vlade povećao se za nevjerojatnih
1.000%. Početkom 1970-tih godina Sjedinjene Američke Države
bile su, po svim tradicionalnim mjerilima, u dubokoj ekonomskoj
krizi. Nije čudo stoje u drugim zemljama rastao skepticizam
u mogućnost da će dolar uspjeti održati vrijednost u
odnosu na zlato.
Proizvodnja hrane, kasnije poznata kao američki agrobiznis,
šezdesetih će godina 20. stoljeća, uz sve skuplju naftu, postati
vitalnim potpornjem nove američke ekonomske prevlasti. Neki
su to nazvali pomakom paradigme.
Rockefellerova Trilateralna komisija je elitna privatna organizacija iza zatvorenih vrata organizirana radi postavljanja temelja novoj globalnoj strategiji međunarodne
elite, čija financijska, ekonomska i politička težina
nije imala premca. Ambicija te organizacije bila je stvoriti, kako
je to njezin član George H. W. Bush kasnije nazvao, "novi svjetski
poredak", sazdan na projektima Rockefellera i njemu sličnih
bogatih interesnih skupina. Ona je postavila temelje za projekt
koji će devedesetih godina 20. stoljeća postati poznat kao "globalizacija".
Jedan od prvih projekata što ga je izdala Rockefellerova skupina
iz Trilateralne komisije izradio je profesor sa Sveučilišta
Harvard Samuel Huntington. To je ona osoba koja će kasnije,
sredinom 1990-tih, izraditi prijepornu tezu o "sukobu civilizacija",
tezu koja je postavila temelje za rat Bushove Vlade zvan
"rat protiv terora".
Huntingtonov projekt iz 1975. nosio je naslov "Kriza demokracije"
(The Crisis of Democracy). Za Huntingtona i visokopozicionirane
suradnike Davida Rockefellera iz Trilateralne
komisije, "kriza" se sastojala od činjenice da su tisuće običnih
američkih građana počele prosvjedovati protiv politike svoje
Vlade. Americi, tj. njezinoj moćnoj eliti, prijetila je opasnost,
kako je izjavio Huntington, od "viška demokracije". Za krugove
oko Huntingtona i Davida Rockefellera američki su "urođenici"
postajali previše "nemirni".
U preoblikovanju svjetske poljoprivrede tijekom sljedećih
dvadeset godina nijedna interesna skupina na svijetu nije igrala
tako veliku ulogu kao skupina Rockefeller i njihova Zaklada
Rockefeller.
Pojava svjetskog tržišta žitarica i drugih poljoprivrednih
proizvoda pod dominacijom Sjedinjenih Američkih Država bila
je dijelom dugoročne američke strategije, započete ranih 1970-
tih godina, u vrijeme predsjednika Nixona. U kolovozu 1971.
on je ukinuo zlatni standard kao temelj vrijednosti dolara utvrđen
Brettonwoodskim monetarnim sustavom iz 1944. Dopustio
je devalvaciju u obliku slobodnoga pada vrijednosti dolara, tj.
plutanja, kako su to nazvali. Bio je to dio strategije koja je
uključivala i politiku izvoza američkoga žita po cijeni koja će
biti strateški konkurentna u Europi i diljem svijeta. Ratni poklik
Nixonove Vlade bio je slobodna trgovina, a njezini ratnici
bile su kompanije Cargill, Continental Grain, Archer i Daniels
Midland.
Pearceova strategija koju je prihvatila Nixonova Vlada bila
je slabo prikriven oblik imperijalizma hrane. Europa, Japan i
druge razvijene zemlje moraju se odreći svoje dostatne poljoprivredne
proizvodnje i raščistiti put za Sjedinjene Američke
Države kao zemlju koja treba postati svjetskom žitnicom, jer je
to "najracionalniji" oblik iskorištavanja svjetskih resursa. Svaka
je druga mogućnost, očito, "neučinkovita".
Cilj mu je bio ukloniti
"višak radne snage" iz američke farmerske poljoprivrede,
stjerati u propast stotine tisuća manjih obiteljski farma i tako
osloboditi prostor za goleme farme agrodivova.
Pearce je nadalje tvrdio da siromašne zemlje Trećega svijeta
trebaju odustati od pokušaja dostatne proizvodnje namirnica
poput pšenice, riže i drugih žitarica, kao i govedine, i usredotočiti
se na proizvodnju voća, šećera i povrća. Da trebaju uvoziti
učinkovitije proizvedeno američko žito i druge poljoprivredne
proizvode, koje će im, naravno, isporučivati Cargill, po cijenama
koje će određivati Cargill, a siromašne će zemlje Cargillove
proizvode plaćati svojim voćem i povrćem. U toj će pogodbi te
zemlje, naravno, ostati bez svoje samoodržive proizvodnje hrane.
To će tijekom sljedećih trideset godina osigurati golemu stratešku prednost nad zemljama u razvoju - kontrolu nad njihovom hranom.
CAP je bio osmišljen kao zaštita europske poljoprivrede od
dampinških uvoznih proizvoda iz Amerike i drugih zemalja.
Pearce je 1974. godine uspio u Kongresu progurati Zakon o
reformi trgovine (Trade Reform Act). Po tome su zakonu američki
pregovarači u pregovorima s drugim zemljama bili ovlašteni
davati ustupke za kupnju američke industrijske robe u
zamjenu za ustupke stranih zemalja američkim poljoprivrednim
proizvodima. To je ubrzalo slabljenje mnogih industrijskih
grana u Americi, poput čelične, koja je ubrzo za sobom ostavila
pustoš u takozvanome "pojasu hrđe" na sjeveroistoku Sjedinjenih
Američkih Država. Ondje su ljudi masovno ostali bez
posla, a cijela naselja potpuno napuštena. U svakidašnjemu rječniku
iz toga vremena čeličnu industriju nazvali su industrijom
"zalaska sunca", a agrobiznis industrijom "izlaska sunca".
Predsjednik Nixon Kissingeru je povjerio i čelno
mjesto u tajnoj Vladinoj radnoj skupini za ispitivanje odnosa
između porasta broja stanovnika u zemljama u razvoju i
utjecaja toga porasta na nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih
Država.
Poticaj za osnivanje te tajne radne skupine došao je od Johna
D. Rockefellera i njegova Populacijskoga vijeća (Rockefeller
Population Council). Sržna zamisao toga projekta potekla je
od projekta Vijeća za inozemne odnose zvanog Projekt studija
o ratu i miru (War and Peace Studies Project), odnosno od čelnoga
čovjeka toga projekta Isaiaha Bowmana. Depopulacija na
globalnoj razini i kontrola hrane postat će pod vlašću Kissingera
strateškom politikom Sjedinjenih Američkih Država. Bit će
to novo "rješenje" opasnosti po globalnu prevlast Amerike i po
njezin neometani pristup jeftinim sirovinama u nerazvijenim
dijelovima svijeta.
DEPOPULACIJA SVIJETA:
STROGO TAJNI DOKUMENT
AMERIČKE NACIONALNE
SIGURNOSTI
U travnju 1974., kada je svijet zahvatila glad, a transformacija
američke poljoprivrede iz obiteljskih farma u ruke Cargilla
i drugih agrodivova bila u punom jeku, Nixonov ministar
vanjskih poslova i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry A.
Kissinger odaslao je jedan tajni dokument Vladinim dužnosnicima,
između ostalih i ministru obrane, ministru poljoprivrede,
zamjeniku ministra vanjskih poslova i direktoru CIA-e.
Naslov toga "strogo tajnog" dokumenta bio je: "Posljedice
svjetskog porasta stanovništva po sigurnost Sjedinjenih Američkih
Država i njihove interese u stranim zemljama". Njegove
teme bile su: politika hrane, porast stanovništva i strateške sirovine.
Naručio ga je Nixon, na preporuku Johna D. Rockefellera
III. Po uobičajenoj washingtonskoj birokratskoj praksi uporabe
kratica, projekt je dobio ime NSSM 200, tj. National Securitv
Studv Memorandum 200.
U prosincu 1974. svijet je proživljavao prve tjedne šokantnog
povećanja cijene nafte, koja će za šest mjeseci porasti za
400% i imati duboke posljedice po svjetski ekonomski razvitak.
Kissinger je osobno, iza scene, igrao ključnu ulogu u manipuliranju
tim naftnim šokom. On je vrlo dobro znao kakve će
posljedice taj porast cijene nafte imati po svjetsku opskrbu hranom.
To je naumio iskoristiti kao američku stratešku prednost.
Indija, Nigerija, Meksiko, Indonezija, Brazil, Turska, Kolumbija
i druge navedene zemlje... trinaest navedenih zemalja u
razvoju jesu zemlje koje po prirodnim bogatstvima i sirovinama
pripadaju najbogatijemu dijelu našega planeta. Te će zemlje tijekom sljedećih trideset godina biti i među politički najnestabilnijim
dijelovima svijeta. U programu NSSM 200 stoji da će
Sjedinjene Američke Države koristiti sirovine tih zemalja
isključivo pod uvjetom da te zemlje drastično smanje svoj broj
stanovnika.
Tako će se genocid na svjetskoj razini od tada zvati "sloboda
izbora" i "održivi razvoj".
U programu NSSM 200 stoji da će se izvoz žita za potrebe
zemalja u razvoju "znatno povećati". Zato on poziva na liberalizaciju
uvoza žita u svim zemljama svijeta kako bi se ublažio
taj problem. A to je "slobodno tržište", slično onome kakvo je
tražila Velika Britanija kada su, poslije 1946., njezini industrijski
proizvodi dominirali svijetom.
Kao i "populacijska bomba", 1970-tih je godina i kriza hrane
bila umjetno napuhana kriza, kojoj je pridonio šok cijene
nafte na gospodarstva zemalja u razvoju. Slike iz mnogih dijelova
svijeta, koje vrve "prenapučenošću", nemirima i ubojstvima,
neprestano su se vrtjele na američkim televizijskim kanalima
kako bi poruka bila jasno predočena. U stvarnosti, problem glede
zemalja u razvoju bio je uglavnom u tome što nisu dopuštale
dovoljno prostora za ulazak velikih američkih agrokompanija.
Cargill i druge velike kompanije nisu bile daleko od Kissingerovih
vrata.
Kissinger u tome programu zagovara smanjenje broja stanovnika
na svijetu za 500 milijuna do 2000. godine. A istodobno,
na drugim mjestima u tome istome programu, napominje
kako problem prevelikoga broja stanovnika već prouzročuje smrt
10 milijuna ljudi na godinu. Ukratko, on zagovara udvostručenje
smrtnosti na najmanje 20 milijuna, i to u ime rješavanja problema
smrtnosti prouzročena nedostatkom hrane. Javnost će
biti navedena da vjeruje kako je ta nova politika, barem onakva
kakva je javnosti predstavljena, pozitivna politika.
Kissinger u nastavku predlaže vrste prisilnih mjera koje je
osmislila američka politička elita. Bez uvijanja kaže kako se
pomoć u hrani mora držati "instrumentom državne moći".
Zatim, u jednoj zornoj primjedbi, kaže da Sjedinjene Američke
Države moraju smanjiti pomoć u hrani kako bi "pomogle narodima
koji ne mogu ili ne žele kontrolirati svoj porast stanovništva".
Sterilizirajte se ili umrite! Nije čudo da je taj dokument
nosio oznaku "strogo tajno".
Tajni Kissingerov program odmah se počeo provoditi. Trinaest
zemalja s popisa prioritetnih zemalja za smanjenje stanovništva
bit će tijekom sljedećih trideset godina podvrgnuto
drastičnim promjenama. Većina od njih neće ni biti svjesna što
se događa.
Brazil je bio jedan od najtemeljitije dokumentiranih primjera
u programu NSSM 200. Potkraj osamdesetih godina 20.
stoljeća, gotovo 14 godina od početka provedbe toga programa
u Brazilu, brazilsko je Ministarstvo zdravstva pokrenulo istra-
gu slijedom novinskih napisa o masovnoj sterilizaciji brazilskih
žena. Ta Vladina istraga bila je rezultat službene kongresne
istrage, koju je pokrenulo više od 165 članova brazilskoga
Kongresa iz svih političkih stranaka koje su u njemu imale zastupnike.
Istraga je potaknuta nakon što je u novinama/orna/ de Brasilia,
Hova do Povo (Rio de Janeiro), Jornal do Brasil i drugim velikim
brazilskim novinama, u svibnju 1991., objavljena informacija
o postojanju tajnog dokumenta američkoga Vijeća za
nacionalnu sigurnost u kojemu su utvrđeni američki ciljevi
kontroliranja porasta stanovništva u zemljama u razvoju.6
Brazilska je Vlada bila šokirana spoznajom da je oko 44%
svih brazilskih žena u dobi između 14 i 55 godina trajno sterilizirano.
Većina starijih žena sterilizirana je sredinom 1970-tih
godina, kada se taj program počeo primjenjivati. Vlada je utvrdila
da su sterilizaciju provodile mnoge organizacije i agencije,
od kojih su neke bile brazilske. Među tim organizacijama bile
su: International Planned Parenthood Federation (Međunarodna
federacija za planiranje roditeljstva), US Pathfinder Fund
(Američka zaklada Pathfinder), Association for Voluntary Surgical
Contraception (Udruženje za dragovoljnu kiruršku kontracepciju),
Family Health International (Međunarodno obiteljsko
zdravlje), a gotovo svi programi provodili su se pod okriljem
i vodstvom organizacije američkoga Ministarstva vanjskih
poslova USAID (United States Agency for International Development,
Američka agencija za međunarodni razvoj).
Godine 1989. brazilska je Vlada, koju su u početku uvjerili
kako treba surađivati u interesu ekonomskog razvoja i smanjenja
siromaštva, uložila prosvjed organizaciji USAID, navodeći kako
su programi sterilizacije bili "sveopći i nepotrebni". Prema
nekim izvješćima, po tome je programu sterilizirano čak 90%
žena afričkoga podrijetla. Time će biti eliminirani budući naraštaji
te rase u zemlji koja je po broju crnačkoga stanovništva
druga na svijetu, odmah iza Nigerije. Gotovo polovicu brazilskoga
stanovništva, koje je osamdesetih godina brojilo 154
milijuna, držalo se stanovnicima afričkoga podrijetla.
Kissinger je u svome programu NSSM 200 posebno naveo
ulogu Brazila. Ta je zemlja bila na popisu trinaest ciljnih zemalja
zato što "ona demografski jasno dominira tim kontinentom",
tj. Južnom Amerikom, pa je predvidio da će se njezin
broj stanovnika do 2000. godine izjednačiti s onim Sjedinjenih
Američkih Država. Takav rast Brazila, upozorio je Kissinger,
podrazumijeva "sve veću moć Brazila u Latinskoj Americi i na
svjetskoj razini tijekom sljedećih 25 godina".
Ono što je uslijedilo s programom
NSSM 200 bilo je moguće razumjeti samo s točke gledišta pozadine
zbog koje je John D. Rockefeller bio opsjednut porastom
stanovništva.
JOHN D. III., NELSON, DAVID
I SMRTONOSNO BRATSTVO
John D. Rockefeller III. već je pedesetih godina 20. stoljeća
pretvorio Portoriko u golem laboratorij za testiranje svojih zamisli
o masovnoj kontroli porasta stanovništva. Prema jednoj
studiji koju je 1965. godine izradilo portorikansko Ministarstvo
zdravstva, do te je godine oko 35% portorikanskih žena u
dobi plodnosti već bilo trajno sterilizirano. Tu kampanju sterilizacije
upakirali su Populacijsko vijeće i američko Ministarstvo
zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi, u kojemu je
početkom pedesetih godina prvi doministar bio sveprisutni
Nelson Rockefeller. Taj su projekt proveli služeći se lažnom
tvrdnjom da će se sterilizacijom zaštititi zdravlje žena i stabilizirati
prihode, jer će biti manje usta koja će trebati hraniti.
Siromašne portorikanske seljanke poticalo se da rađaju u
besprijekorno čistim bolnicama koje je izgradila Amerika. Liječnici
u tim bolnicama imali su nalog sterilizirati žene nakon
drugoga poroda što su činili podvezivanjem jajovoda, obično
bez znanja žena na kojima su taj zahvat provodili. Godine 1965.
Portoriko je, barem po jednoj kategoriji, bio vodeća zemlja na
svijetu - imao je najveći postotak steriliziranih žena. Indija je
znatno zaostajala, jer je imala samo 3% steriliziranih žena. Kad
je Rockefeller imao priliku izravno kontrolirati taj proces, bez
upletanja vlasti, bila je to, kao što pokazuje Portoriko, sasvim
drukčija priča.
Prisilna sterilizacija koju je uveo John D. III. nije bila nikakva
radikalna novina u njegovoj obitelji. Članovi te obitelji već su
dugo Portoriko držali pogodnim ljudskim laboratorijem. Godine
1931. Rockefellerov institut za medicinska istraživanja (Rockefeller
Institute for Medical Research), koji je kasnije postao
Sveučilište Rockefeller (Rockefeller University), financirao je
pokuse u istraživanju bolesti raka koje je provodio dr. Cornelius
Rhoads. Dr. Rhoads nije bio običan znanstvenik. Kasnije je
izbilo na vidjelo kako je svoje pacijente namjerno inficirao stanicama
raka kako bi pratio što će se dogoditi. Trinaest takvih
njegovih pacijenata je umrlo. Ti su gnusni pokusi na ljudima
otkriveni, a dr. Rhoads svoje je radnje opravdavao tako što je
napisao da je portorikansko stanovništvo inferiornije i da ga
treba iskorijeniti. Umjesto da bude osuđen za ubojstvo, toga
znanstvenika Rockefellerova instituta zamolili su da osnuje
ustanovu Biološko ratovanje Američke vojske (US Army Biological
Warfare) u Marvlandu u saveznoj državi Utah, a potom
i u Panami, koja je kasnije nazvana Američkom komisijom za
atomsku energiju (US Atomic Energy Commission). U njoj su
se na zatvorenicima, bolničkim pacijentima i američkim vojnicima
provodili tajni pokusi zračenja.
Rijetki su ljudi shvaćali da su obitelji s imenima poput Rockefeller,
Harriman, bankar J. P. Morgan mlađi, Mary Duke Biddle
iz duhanske obitelji, Cleveland Dodge, bogati proizvođač
kukuruznih pahuljica John Harvev Kellogg i Clarence Gamble
iz kompanije Proctor & Gamble, već tijekom Prvoga svjetskoga
rata listom potajno financirali eugeniku, većinom kao članovi
Američkoga eugeničkoga društva (American Eugenics Society),
preko kojega su financirali pokuse prisilnog steriliziranja "inferiornih
osoba" i razne oblike kontrole stanovništva. Njihove
inačice u Engleskom eugeničkom društvu (English Eugenics
Society) u to su vrijeme bili, među ostalima, britanski ministar
financija Winston Churchill, ekonomist John Maynard Keynes,
lord Arthur Balfour i Julian Huxley, koji je kasnije, poslije Drugoga
svjetskoga rata, postao prvim direktorom UNESCO-a.
Jedan čovjek bio je više od 34 godine direktor Medicinskoga
odjela Zaklade Rockefeller. Zvao se Allan Gregg. Taj je čovjek,
gotovo nepoznat vanjskome svijetu, tijekom svoje 34 godine
na čelu toga odjela, imao možda veći utjecaj na život i smrt
ljudi nego Jozef Staljin i Adolf Hitler zajedno. U vrijeme odlaska
u mirovinu, 1956., bio je potpredsjednik Zaklade. Njegova
ideologija prožimala je tu zakladu još desetljećima poslije
njegova odlaska. Bila je to ideologija maltuzijanske okrutnosti
i rasističke konačnosti.
veliki projekt Zaklade Rockefeller, također iz
1920-tih godina, bilo je financiranje institucije gospođe Margaret
Sanger zvane Američka federacija za planiranje roditeljstva
(Planned Parenthood Federation of America), koja se u
početku zvala Američka liga za kontrolu rađanja (American Birth
Control League). Bilo je to rasističko udruženje koje je, pod
krinkom racionalnog "planiranja obitelji", promicalo eugeniku
u obliku kontrole porasta stanovništva i prisilne sterilizacije.
Prikazivana kao nesebična žena puna milosrđa, gospođa
Sanger bila je predana eugeničarka, otvorena pobornica postojanja
nadmoćne rase i sve do svoje smrti intimna prijateljica
obitelji Rockefeller. Izrugivala se "inferiornim klasama" i bila
je opsjednuta pitanjem o tome "kako ograničiti i osujetiti
prekomjernu plodnost umno i tjelesno oštećenih osoba".
Suprotno uvriježenome mišljenju, ideja o superiornoj nordijskoj
rasi nije bila fantazija samo nacističke Njemačke. Niknula
je u Sjedinjenim Američkim Državama na samome početku
dvadesetoga stoljeća.
U jednoj
umobolnici u saveznoj državi Illinois pacijentima su davali
mlijeko krava za koje se znalo da boluju od tuberkuloze, u
uvjerenju da će genetski snažne osobe biti na to mlijeko imune.
Savezna država Kalifornija sterilizirala je 9.782 osobe, od
kojih su većina bile žene koje se držalo "lošim ženama". Mnoge
od njih život je bio nagnao u prostituciju.
Zanos obitelji Rockefeller eugenikom iz 1920-tih godina nije
se zaustavio na američkim obalama. Novac Zaklade Rockefeller
igrao je tijekom 1920-tih godina presudnu ulogu u financiranju
njemačke eugenike.
Kao što su američki znanstvenik Edwin Black i drugi već
dokumentirali, vodeći psihijatar u Institutu za psihijatriju Kaiser
Wilhelm u to je vrijeme bio Ernst Rudin, čovjek koji je napravio
blistavu karijeru kao arhitekt sustavnoga eugeničkoga
programa Adolfa Hitlera. Godine 1932., Rudin, kojega je financirala
obitelj Rockefeller, imenovan je predsjednikom Svjetskoga
udruženja eugeničara. Platforma toga udruženja otvoreno je
zagovarala ubijanje ili steriliziranje ljudi koji su, zbog svoga
nasljeđa, "teret za državu".
Višestruko nadareni gospodin Rudin bio je u to vrijeme i
direktor istraživanja mozga u tome institutu, u kojemu je radio
i američki eugeničar Hermann J. Muller, također financiran
Rockefellerovim novcem. Kasnije je otkriveno da je taj institut
dobivao "po 150 do 200 mozgova" žrtava nacističkoga programa
eutanazije iz Brandenburga. Istraživanje mozga bilo je
dijelom nacističkih pokusa na Židovima, ciganima, umno retardiranima
i na drugi način "defektnima".
Rudin je ujedno bio i čelni čovjek nacističkoga programa
prisilne eugeničke sterilizacije i glavni arhitekt nacističkoga
Zakona o sterilizaciji iz 1933. Od ,,der Führera", tj. Adolfa Hi-
tlera, dobio je dva odličja za svoj doprinos njemačkoj eugenici,
tj. čišćenju njemačke rase. Po Zakonu o sterilizaciji, oko 400.000
Njemica i Nijemaca s dijagnozom manične depresije ili shizofrenije
prisilno je sterilizirano, a mnoga hendikepirana djeca
jednostavno su ubijena. Rudin je od svojih kolega dobio prikladan
nadimak - Reichführer za sterilizaciju.
Do 1940. godine tisuće njemačkih građana - stanovnika
domova za starije osobe i mentalnih institucija - sustavno je
ubijeno plinom.
Godine 1931. John D. Rockefeller III. postao je i članom
Odbora Zaklade Rockefeller. U tome tijelu, eugeničari poput
Raymonda Fosdicka i Fredericka Osborna poticali su njegovo
zanimanje za kontrolu nataliteta, tj. rasta stanovništva.
Godine 1952. bio je spreman dati svoj veliki životni doprinos,
kako je to sam nazvao, "jednome od svjetskih problema".
Iznosom od 1.400.000 dolara vlastita novca i novca Zaklade
Rockefeller osnovao je u New Yorku Populacijsko vijeće sa
svrhom promicanja istraživanja opasnosti od "prenapučenosti"
i s njome povezanih pitanja. Tijekom sljedećih 25 godina
to će vijeće potrošiti vrtoglava 173 milijuna dolara na smanjenje
broja stanovnika diljem svijeta. Tako će postati daleko najmoćnijom
organizacijom za promicanje eugeničkih projekata na
svijetu. Među omiljenim projektima toga vijeća bilo je financiranje
istraživanja i razvoja kontracepcijskoga sredstva IUD u
Norplantu i francuske tablete za pobačaj RU-486.
Tako je Rockefeller svoju obeščašćenu ideologiju o eugenici
rasa i klasa lukavo zapakirao u "kontrolu stanovništva". Nije
se usredotočio na siromašne američke doseljenike ni na američku
mentalno retardiranu populaciju. Svoje je projekte usmjerio
prema stanovnicima svih zemalja u razvoju, tom nepreglednom
moru ljudskoga roda koji je stajao između obitelji
Rockefeller i ostvarenja njihovih ambicioznih poslijeratnih
projekata* o stvaranju "novoga američkoga stoljeća".
Masovni marketing
za eugeniku mora se provoditi pod novom i drukčijom krinkom.
Umjesto govora o eliminiranju "inferiornih" ljudi prisilnom
sterilizacijom ili kontrolom nataliteta, za brojnost i kvalitetu
obitelji primjenjivat će se izraz "slobodan izbor". Već početkom
1952., pridruživši se johnu D. Rockefelleru u Populacijskome
vijeću, Osborn je u kontracepciji i masovnoj edukaciji vidio
golem potencijal za eugeniku, koju je svesrdno promicao u
obliku "slobodnoga izbora".
Opet u časopisu Eugenics Review, Osborn je napisao:
"Zasjenjujući budući rad Populacijskoga vijeća i Zaklade Rockefeller
na kontroli stanovništva, postoji, jamačno, mogućnost
da se... pritiscima dade bolji smjer (za kontrolu nataliteta, nap.
aut.) i da se postignu rezultati kod većine stanovništva, umjesto
kod manjine". A kada ti pritisci budu davali rezultate, dodao je
Osborn, ljudi će vjerovati kako sami odlučuju o tome da nemaju
djece "ako se planiranje obitelji proširi na sve pripadnike
stanovništva i ako učinkovita kontracepcijska sredstva budu
svima dostupna". Ovo je napisao 13 godina prije uvođenja široke
primjene pilula za kontracepciju.
Kao nagovještaj kasnije rasprave o kloniranju ljudi i naširoko
reklamirane ovce Dolly, Osborn je uvelike hvalio Hermanna
J. Mullera i kolegu Ernsta Rubina iz Njemačke, koji je tijekom
tridesetih godina 20. stoljeća primao Rockefellerov novac za
svoja eugenička istraživanja. Citirajući Mullera napisao je: "Bilo
bi, uostalom, daleko lakše i razumnije proizvesti potpuno de
novo novog čovjeka, iz dobro odabranih sirovina, nego sve bijedne
smrtnike pokušavati pretvoriti u ljudski oblik". Hvalio je i
Mullerov prijedlog za osnivanje banaka sperme kako bi se "sperma
visoko kvalitetnih donatora učinila dostupnom". Već su se
tada vodile rasprave o provedbi genetske revolucije.
STUDIJE O RATU I MIRU
Nelson Rockefeller,
jedan od najvećih financijera Studija o ratu i miru Vijeća
za inozemne odnose, nije tratio vrijeme. Žurno je grabio nove
ekonomske prilike koje je američkome biznisu otvorio Drugi
svjetski rat.
Dok je njegov brat John D. Rockefeller III. bio zaokupljen
smišljanjem novih i učinkovitijih metoda promicanja rasne čistoće,
stoje poslije rata radio preko svoga Populacijskoga vijeća,
Nelson je djelovao s onu stranu granice, u ulozi dalekovidnog
međunarodnog biznismena, koji je svjetsku proizvodnju hrane,
napose u siromašnijim, manje razvijenim zemljama poput
Meksika, želio učiniti "učinkovitijom". Kasnije je svoju revoluciju
u svjetskoj poljoprivredi nazvao "zelenom revolucijom".
Bila je to doista revolucija, ali ne onakva kakvom ju je većina
ljudi, namjerno zavedena, držala.
Cijelo vrijeme dok se Nelson Rockefeller, kao šef organizacije
CIAA, tobože borio protiv nacističkih ekonomskih interesa
u Latinskoj Americi, kompanija obitelji Rockefeller Standard
Oil, preko svoga predsjednika Waltera Teaglea, organizirala je
dopremu vitalno važnog tetraetilnog olovnog benzina njemačkome
Luftwaffeu. Kada je Velika Britanija uložila prosvjed protiv
dopreme toga strateškog materijala nacističkoj Njemačkoj, jer
su zrakoplovi Luftwaffea bombardirali i samu Veliku Britaniju,
kompanija Standard Oil promijenila je svoju politiku. No, ta je
promjena bila čisto kozmetička. Jednostavno je cijelu flotu registrirala
u Panami, kako bi izbjegla britanska pretraživanja i
pljenidbe. Njezini brodovi i dalje su prevozili naftu do Tenerifa
na Kanarskini otocima, gdje su uzimali gorivo, a naftu prekrcavali
u njemačke tankere, koji su je odvozili u Hamburg.
Rockefeller je svojim djelovanjem za vrijeme rata postavio
temelje golemoj ekspanziji biznisa svoje obitelji koja je uslijedila
1950-tih godina. Oblikovao je koncept obrane Sjeverne i Latinske
Amerike, kojim će tijekom Hladnoga rata vojnu elitu zemalja
Latinske Amerike vezati za politiku Sjedinjenih Američkih
Država. Velik broj pripadnika te latinskoameričke elite bili su
bešćutni vojni diktatori koji su uživali potporu obitelji Rockefeller.
S točke gledišta promicanja poslovnih interesa obitelji
Rockefeller bilo je to krajnje učinkovito. Nelson je kooperativne
latinskoameričke vojne diktatore koje je podupirao nazivao
"novom vojskom".
Tijekom rata, kao direktor Roosveltove organizacije CIAA,
organizirao je mrežu novinara i vlasnika velikih novina diljem
Latinske Amerike. To je postigao tako što je izdavačima neutralnih
južnoameričkih novina prijetio obustavom dostave papira
iz Kanade. Ubrzo se počeo hvaliti kako tom prijetnjom
kontrolira 1.200 izdavača novina, jer se papir morao dopremati
američkim brodovima. Zatim je njegovo osoblje za promidžbu
preplavilo Latinsku Ameriku ciljanim člancima i pričama
naklonjenim Sjedinjenim Američkim Državama, a napose Rockefellerovim
poslovnim interesima na tome kontinentu.
Dok su Nelson Rockefeller i potpredsjednik Wallace obrađivali
Latinsku Ameriku, tražeći poljoprivredne mogućnosti za
Sjedinjene Američke Države, Laurance i Nelson Rockefeller već
su od 1941. počeli, po niskim cijenama, kupovati golema prostranstva
visoko kvalitetne obradive zemlje diljem Latinske
Amerike. Obitelj Rockefeller time je, uz naftu, ulazila i u poljoprivredu.
Ali, nije to bila tek obična obiteljska poljoprivreda,
nego globalni agrobiznis, kako su ga pedesetih godina počeli
nazivati. Srž te nove ekonomije agrobiznisa bila je nafta. A o
nafti Rockefelleri su znali baš sve. Ekonomski obrazac koncentracije
biznisa u obliku globalnoga monopola, koji su desetljećima
gradili u industriji nafte, primijenit će i na transformaciju
svjetske poljoprivrede u globalni "agrobiznis".
Rockefeller se složio s mišljenjem generala
Pentagona o tome kako bi prodaja viška američkoga oružja
zemljama Latinske Amerike, poslije rata, radi sigurnosti tih
zemalja, bila dobar način dovođenja tih zemalja u ovisnost o
Washingtonu. Ovisnost o američkome oružju teći će istodobno
s ovisnošću o američkim kompanijama i o kapitalu američkih
banaka. A na samome čelu te politike bila je obitelj Rockefeller,
koja je ujedno bila i vlasnik velikih udjela u najvećim
kompanijama za proizvodnju oružja.
Kompanije IBEC i Cargill počele su razvijati hibridne sorte
kukuruza. Pretvorile su Brazil u treću zemlju na svijetu po
proizvodnji kukuruza, odmah poslije Sjedinjenih Američkih
Država i Kine. Smjesa kukurza i soje u Brazilu se koristila kao
krmivo. To će devedesetih godina 20. stoljeća postati temeljem
za širenje GM soje na svjetskom tržištu krmiva.
Dok je "zelena revolucija" Zaklade Rockefeller kročila velikim
koracima u Meksiku, Nelson Rockefeller osnovao je još
jednu organizaciju sa svrhom postizanja istih ciljeva u Brazilu i
Venezueli.
Nelson A. Rockefeller bio je majstor retorike Hladnoga rata
u službi promicanja interesa svoje obitelji, a sve u ime američke
"nacionalne sigurnosti". Njegovim naporima nije nimalo
smetala činjenica da je njegov stari prijatelj John Foster Dulles,
u to vrijeme američki ministar vanjskih poslova, vodio nuklearnu
politiku "masovne odmazde" i hladnoratovskog sukoba
"sračunatog rizika", kojom je američki narod uvjerio u navodnu
opasnost i prijetnju od sovjetske oružane sile. Time je doveo
do toga da se gotovo sve moglo vrlo lako opravdati kao
"interes američke nacionalne sigurnosti".
SVEUČILIŠTE HARVARD -
TVORAC AMERIČKOGA
AGROBIZNISA
Rockefellerova "zelena revolucija" počela je u Meksiku i
tijekom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća proširila se
po cijeloj Latinskoj Americi. Ubrzo nakon toga, uz potporu
njegovih mreža u Aziji, doprla je do Indije i nekih drugih zemalja.
Ta je "revolucija" bila samo fasada za preuzimanje kontrole
nad proizvodnjom hrane u ciljanim zemljama nerazvijenoga
svijeta, a promicala se u ime učinkovitistu slobodnog poduzetništva,
kao suprotnost neučinkovitosti komunističkoga sustava.
kako sedamdesetih godina reče Kissinger,
"ako kontroliraš hranu, kontroliraš ljude". Sve zemlje svijeta,
od zemalja u razvoju, preko zemalja Europske ekonomske
zajednice do Sovjetskoga Saveza i Kine, ovisile su o moćnim
kompanijama iz američkoga žitnoga kartela, od kojih su kupovale
žito i druge prehrambene proizvode kako bi održale stabilnost
u godinama kad su njihove žetve bile slabe.
Godine 1970. Norman Borlaug iz Zaklade Rockefeller dobio
je Nobelovu nagradu. Zanimljivo, ne za biologiju, nego za
mir, istu onakvu kakvu će nekoliko godina kasnije dobiti i Henry
Kissinger. Obojica su bili štićenici Rockefellerova interesnoga
kruga.
Sva nova tehnologija, od umjetnoga
gnojiva preko traktora do sustava navodnjavanja, zahtijevala
je naftu i druge potrepštine, koje su se mogle kupovati samo
od dobavljača iz razvijenih industrijskih zemalja, osobito onih
iz Sjedinjenih Američkih Država. Tako su, pod Rockefellerovom
palicom, nafta i poljoprivreda udružile snage.
U Indiji je "zelena revolucija" bila ograničena na samo 20%
zemljišta na sjeveru i sjeveroistoku zemlje, gdje su postojali
sustavi za navodnjavanje. Tamošnju "revoluciju" nisu brinule
goleme razlike između velikih feudalnih zemljoposjednika na
tim područjima i siromašnih seljaka bezemljaša, koji su činili
golemu većinu stanovništva. Ona je stvorila područja s agrobiznisom,
povezanim s velikim izvoznim divovima poput kompanije
Cargill. Predjeli u kojima je živjela i radila golema većina
seljaka i dalje su ostali siromašni. Uvođenje "zelene revolucije"
nije učinilo apsolutno ništa u pogledu smanjenja jaza između
bogatih zemljoposjednika-feudalaca i siromašnih seljaka.
Ali statistički podaci u globalu pokazivali su znatan porast
proizvodnje pšenice u Indiji. Statistički podaci mogu biti divna
stvar, ovisno o tome tko ih izrađuje.
U naširoko čitanome priručniku koji je napisao izvršni direktor
Vijeća za razvoj poljoprivrede Arthur Mosher ističe se
kako je potrebno seljake treba poticati da "žele više za sebe",
kako ih treba poticati da napuste "stare navike i da se late poljoprivrede
kao 'biznisa'". Zagovarao je širenje obrazovnih programa
za žene i osnivanje klubova za mladež kako bi se stvorila
veća potražnja za kupovanjem gotovih proizvoda. Tvrdio je kako
će "ljubav muževa i očeva prema njihovim obiteljima" potaknuti
u njima takve želje i natjerati ih da više rade. Naravno, za
ulaganja u tu novu tehnologiju morat će uzimati kredite, što će
ih još više vezati za tu novu tržišnu ekonomiju.
Kad je promidžba "zelene revolucije" jenjala, njezini rezultati
bili su znatno drukčiji od početnih obećanja. Problemi su
nastali zbog sveopće primjene herbicida, koji su često imali
loše posljedice po zdravlje ljudi. Zbog uzgoja hibridnih monokultura
s vrOni zemljoradnici koji nisu uspijevali ući u takve programe
morali su uzimati kredite od privatnih banaka. Zbog visokih
kamata, mnogi mali zemljoradnici nisu imali nikakve koristi
od većih prinosa. Morali su poslije žetve prodati većinu, ako ne
i svu ljetinu kako bi otplatili glavnice i kamate. Postajali su
ovisni o kreditorima i trgovačkim kompanijama, koje su mnogima,
zbog nevraćanja kredita, oduzimale zemlju. Čak i s povoljnijim
državnim kreditima seljaci su često prestajali uzgajati
raznovrsne kulture i prelazili na one unosne na tržištu. Takva
unosna kultura u Kolumbiji bila je koka, što je udarilo temelje
kasnijoj poplavi kokaina.
Za razliku od
normalnog oprašenog sjemena, koje je davalo plodove slične
onima od kojih je i samo nastalo, prinos od sjemena dobivena
od hibridnih biljaka bio je znatno manji od onoga u prvoj generaciji.
To smanjenje prinosa u drugoj generaciji značilo je da zemljoradnici
moraju kupovati hibridno sjeme za svaku sjetvu kako
bi imali dobar prinos. Drugo, zbog toga što je druga generacija
sjemena davala manji prinos nestalo je prodaje svakog sjemena
osim onoga za koje je trebalo odobrenje uzgajivača. Nestalo je
posrednika, koji su dio prethodne ljetine prodavali za sjeme.
Ako velike multinacionalne kompanije kontroliraju svoje izvorne
sorte hibridnog sjemena, onda nikakav konkurent ni poljoprivrednik
ne može niti smije proizvoditi takvo sjeme.
Sijanje visokorodnih sorta (High Yield Varieties, skraćeno
HYV) hibridne pšenice, kukuruza ili riže te primjena velikih
količina umjetnoga gnojiva i herbicida ubrzo su prevladali u
mnogim zemljama. Dužnosnici vlada tih zemalja više nisu ni
razmišljali o mogućnostima poboljšanja uroda tradicionalnim
metodama. K tome, strane agrokompanije često su intervenirale
kako bi potisnule i omele znanstvene programe koji bi mogli
dovesti u pitanje njihov pristup glede postizanja većih uroda.
Ta je pojava bila prisutna diljem svijeta.
Indijska je Vlada ubrzo prihvatila Rockefellerovu i Fordovu
"zelenu revoluciju", što je imalo dalekosežne posljedice. S primjenom
novog hibridnog sjemena i kemikalija, proizvodnja riže
i pšenice na odabranim navodnjavanim područjima odmah je
porasla. Razgovori o reformi zemlje, o reformi sustava zakupa
zemlje i o ukidanju lihvarstva zauvijek su skinuti s dnevnoga
reda indijske Vlade.
Stopa povećanja uroda iz prvih godina s vremenom se smanjila,
ali se to nije naširoko objavljivalo, tako da je u glavama ljudi
ostao prvotni dojam o postignutom uspjehu. Gledano prosječno,
ukupna poljoprivredna proizvodnja u Indiji rasla je sporije
poslije "zelene revolucije" nego prije nje, a u velikom dijelu te
zemlje ta je proizvodnja stagnirala ili se smanjila. Ali "zelena
revolucija" postigla je i jedan uspjeh - stvorila je veliko novo
tržište za američke i druge velike multinacionalne agrokompanije,
za prodaju njihovih kemijskih proizvoda, umjetnoga gnojiva,
pesticida, nafte, mehanizacije i drugih proizvoda zemljama
u razvoju. Bio je to početak onoga što će dobiti ime "agrobiznis".
Kako je osamdesetih godina 20. stoljeća, tijekom mandata
predsjednika Reagana i Busha, sustavno olabavljena sva državna
regulativa glede standarda o sigurnosti hrane i zakona o monopolu,
agrobiznis je počeo transformirati tradicionalnu američku
poljoprivredu tako drastično da je taj proces običnim američkim
potrošačima bio nerazumljiv. Većina ljudi jednostavno je i dalje
odlazila u svoje obližnje trgovine i s polica za meso uzimala
lijepo zapakirane goveđe ili svinjske odreske, misleći kako još
uvijek kupuju proizvode s obiteljskih farma.
No, u međuvremenu se dogodila i još se uvijek događala
sveopća integracija i konsolidacija svih dijelova američke
proizvodnje hrane, koji su, jedan za drugim, iz ruka obiteljskih
farma prelazili u ruke golemih globalnih korporacija. Farmeri
su postupno postajali njihovi zaposlenici, zaduženi samo za
hranjenje i održavanje tisuća životinja u golemim oborima. Više
nisu bili vlasnici ni životinja ni farma. Postali su, zapravo, kmetovi
modernoga doba, vezani golemim kreditima, ne za svoga
gospodara veleposjednika, nego za neku od globalnih multinacionalnih
kompanija poput Cargilla, Archer Daniels Midlanda,
Smithfield Foodsa ili ConAgre.
Od 1979. do
1998. broj američkih farmera i stočara smanjio se za 300.000.
Broj svinjogojskih farma smanjio se sa 600.000 na 157.000,
dok se istodobno broj prodanih svinja povećao. Integracija velikih
kompanija dovela je do toga da je samo 3% američkih
svinjogojskih farma proizvodilo više od 50% svinja. U jednom
izvješću izrađenom potkraj 1990-tih godina za američko Ministarstvo
poljoprivrede navode se golemi troškovi društva kao
posljedica uništenja američkih obiteljskih farma, čime je uništena
ekonomska baza mnogih ruralnih područja pa su se ru-
ralni gradovi pretvorili u sablasne gradove. To je izvješće hitro
zakopano.
Masovnu tvorničku proizvodnju životinja uvele su
velike korporacije, metodama sličnim automatskoj proizvodnji
automobila. Svinje, goveda i kokoši više se nisu uzgajali na velikim
prostranstvima ni na malim farmama, gdje je farmer o
svakoj životinji vodio brigu, napose u slučaju bolesti. S novom
proizvodnjom došao je takozvani "zatvoreni tov".
Tvornička svinja, od dolaska na svijet do
klanja, kada obično ima 250 do 300 kilograma, ne izlazi iz svoga
kotca od betona i željeznih prečaka, koji nije nimalo veći od
nje. Nikada ne može leći pa joj stoga stradavaju papci. Od takva
neprirodna života svinje lude i često "grizu željezne prečke" te
do iznemoglosti žvaču. Cijeloga života ne ugledaju svjetlo dana.
Po procjeni američkoga Ministarstva poljoprivrede godišnje na
tim farmama-tvornicama ugiba 900 milijuna svinja, od stresa,
bolesti i ranjavanja. Direktorima tih tvornica ne isplati se trošiti
vrijeme ni novac na oboljele svinje. Kažu kako je "isplativije"
imati takav gubitak nego ulagati u veterinarsku njegu. Tvornički
uzgoj životinja, kao rezultat velikih donacija što su ih te
tvornice davale i još uvijek daju za izborne kampanje budućih
zastupnika u američkome Kongresu, uživao je poseban status i
glede zakona protiv okrutnosti prema životinjama.
Zbog velikoga broja CAFO-a, tj. tvorničkih farma, životinjski
otpad i zagađenje podzemnih voda nisu baš malen problem.
Na golemim tvorničkim farmama uzgajaju se, na malim i skučenim
prostorima, tisuće goveda, svinja ili kokoši. Zato su i dobile
naziv CAFO-i. Procijenjeno je da životinje na tim farmama
stvaraju 130 puta više otpada nego ljudi, tj. oko 1.350 milijarda
kilograma na godinu.
Koncentriran u industrijskim centrima s maksimalnim
brojem životinja po kvadratnome metru, taj je otpad
počeo predstavljati golem problem za okoliš i zdravlje ljudi.
Zbog financijske moći velikih tvorničkih farma u vlasništvu
velikih agrokompanija, Vlada je počela udovoljavati njihovim
potrebama za stvaranjem sve većega profita i ignorirati svoju
dužnost glede zaštite ljudskoga zdravlja.
Izmet s golemih farma na području zvanom Central Valley (Središnja
dolina) u Kaliforniji, na kojima se uzgaja 900.000 krava,
dospio je do podzemnih voda pa je količina nitrata u vodi za
piće porasla za 400%. Količina izmeta tih 900.000 krava jednaka
je količini izmeta dvadeset i jednog milijuna ljudi.
Problem nisu samo goleme količine otpada, nego i goleme
količine lijekova, osobito antibiotika, kojim se u tim natrpanim
oborima pod kontrolom drže razna oboljenja životinja. Potkraj
devedesetih godina najveći korisnici antibiotika i drugih sličnih
lijekova što ih proizvode velike farmaceutske tvrtke nisu
više bili ljudi nego životinje, koje su konzumirale 70% antibiotika
svih farmaceutskih kompanija. Velike farmaceutske kompanije
postale su integralnim dijelom lanca zvanog agrobiznis.
U 1954. godini, dok su Goldberg i Davis na Sveučilištu Harvard
razvijali svoje zamisli o agrobiznisu, američki su farmeri
na liječenje životinja potrošili 250.000 kilograma antibiotika.
Godine 2004. u tu je svrhu potrošeno 12.500.000 kilograma
antibiotika, odnosno pedeset puta više. Oko 80% tih antibiotika
stavljalo se u krmivo radi bržeg rasta životinja. Najčešće su
se koristili penicilin i tetraciklin. Jedna od posljedica bila je
pojava novih vrsta bakterija koje su, kada se njima zaraze ljudi,
otporne na antibiotike.
Centar za kontrolu bolesti (Center for
Desease Control) i američko Ministarstvo poljoprivrede (USDA)
objavili su vijest o tome kako se broj ljudi oboljelih od zagađene
hrane, tj. mesa prepuna antibiotika i drugih otrovnih supstanca,
povećava takvom brzinom da se pretvara u 'epidemiju'.
Uzročnici većine takvih bolesti jesu hrana, osobito mlijeko, te
voda zatrovana životinjskim izmetom.
Američko Ministarstvo poljoprivrede pretvoreno je u stožer
za promicanje interesa velikih agrokompanija. Od 1995. do
2003. američki su porezni obveznici platili više od 100 milijarda
dolara poreza za potrebe dotacija za poljoprivredu koje dijeli
Ministarstvo poljoprivrede. Ali, taj novac u obliku dotacija nisu
dobile obiteljske farme koje s mukom spajaju kraj s krajem,
nego divovske agrokompanije, korporacijske farme, a silni milijuni
otišli su i Davidu Rockefelleru, čovjeku kojemu za lagodan
život državna pomoć i nije prijeko potrebna. Oko deset
posto najvećih kompanija dobilo je 72% dotacija Ministarstva
poljoprivrede. To se nije dogodilo slučajno. Njihovi moćni lobisti
u Washingtonu izradili su Zakon o farmama, po kojemu se
raspodjeljuje državni novac. Američki građani nemaju pojma
što se događa.
"HRANA I MOĆ"
Odluka Zaklade Rockefeller o pokretanju genetskog inženjerstva
nije bila ishitrena. Bio je to vrhunac istraživanja koje je
obitelj Rockefeller financirala još od tridesetih godina 20.
stoljeća. Kasnih tridesetih, dok je ta zaklada još bila duboko
upletena u financiranje eugenike u Trećemu Reichu, počela je
novačiti kemičare i fizičare kako bi potaknula izum nove znanstvene
discipline, koju su nazvali molekularnom biologijom kako
bi ju se razlikovalo od klasične biologije. Taj su izraz osmislili
dijelom i zato da bi otklonili sve učestalije kritike javnosti na
račun njihove rasističke eugenike. Zbog nacističke Njemačke
eugenika je postala "loš naziv".
Predsjednik Zaklade Rockefeller iz 1930-tih godina "Warren
Weaver bio je fizičar. On i Max Mason bili su na čelu novoga
programa s područja biologije. Zahvaljujući svojoj širokogrudnosti
tijekom velike ekonomske krize, priskrbili su Zakladi golem
utjecaj na smjer razvoja znanosti, i to golom činjenicom da
su imali novca koji su, u to vrijeme posvemašnje bijede, dijelili
vodećim znanstvenicima. Od 1932. do 1957. Zaklada Rockefeller
donirala je čak 90 milijuna dolara na ime stipendija za
stvaranje novoga područja molekularne biologije. To područje
znanosti u svakom je pogledu tvorevina Zaklade Rockefeller.
Kad su svoju zamisao učinili popularnom u američkim znanstvenim
krugovima, učenjem da se organizmi svode na gene, ti
organizmi, po njima, nisu imali svoje urođene prirode. Sve se
svodilo je "poštenu igru". Ali priroda je daleko složenija od
digitalnog računala. Evo samo jednog primjera na kakve su
ukazivali klasični biolozi: dok neka molekula DNK u epruveti
ostaje stabilna, ona u živom organizmu postaje vrlo nestabilna
i djeluje na krajnje nelinearne i složene načine.
Molekularna biologija i istraživanja na području genetike
Zaklada Rockefeller svjesno je temeljila na toj osnovnoj znanstvenoj pogrešci - redukcionizmu.
Promicatelji te
nove znanosti - molekularne biologije - u Zakladi Rockefeller
odlučili su otkriti strukturu gena i tu informaciju primijeniti,
kao što reče Philip Regal, "u svrhu ispravljanja društvenih i
moralnih problema, uključujući kriminal, siromaštvo, glad i
političku nestabilnost". A način na koji su te društvene probleme
namjeravali ispraviti desetljećima će ostati skriven.
Godine 1984. Zaklada Rockefeller odlučila je pokrenuti jedan
opsežan program za izradbu genoma riže primjenom nove
molekularne tehnike i dostignuća s područja računalne tehnologije.
U to vrijeme nije bilo nikakvih eksperimentalnih dokaza
koji bi opravdali tu odluku. Odluka je donijeta unatoč tome
"sitnome" nedostatku. Zaklada je imala dugoročnu strategiju.
Za potrebe javnosti, objavila je da je ulaganje tako golemih
sredstava pokušaj rješavanja gladi na svijetu u nadolazećim
desetljećima, budući da će, zbog predviđenoga porasta broja
stanovnika na svijetu trebati hraniti još nekoliko milijarda gladnih
usta. Novac za znanstvena istraživanja kanalizirao se, preko
jedne nove institucije koju je ta zaklada osnovala, zvane Međunarodni
program za biotehnologiju riže (International Program
on Rice Biotechnology, skraćeno IPRB), u neke vodeće svjetske
znanstvene laboratorije. Sljedećih 17 godina Zaklada je potrošila
nevjerojatnih 105 milijuna dolara svoga novca na razvoj i
širenje genetski modificirane riže diljem svijeta. K tome je,
1989., potrošila još 54 milijuna dolara na "osposobljavanje i
izgradnju kapaciteta" za širenje novih spoznaja o genetskom
modificiranju riže. Sjeme "genetske revolucije" sijalo se vrlo
sračunato.
Odluka o stvaranju genetski modificirane riže bila je majstorski
potez vještih odnosa s javnošću Zaklade Rockefeller i
njezinih pristaša unutar znanstvenog i političkog ustroja.
Zaklada je osnovala 46 znanstvenih laboratorija diljem industrijskoga
svijeta i do 1987. na taj projekt genetskog modificiranja,
tj. izrade genoma riže, trošila više od pet milijuna dolara
na godinu. Među uživateljima velikodušnosti Zaklade Rockefeller
bili su švicarski Savezni institut za tehnologiju iz Ztiricha
i Centar za primijenjene bioznanosti sa Sveučilišta Freiburg
u Njemačkoj.
Zaklada je dijelila stipendije i za izgradnju goleme međunarodne
mreže znanstvenika koji će upijati njezin svjetonazor glede
uloge genetskog modificiranja biljaka u budućnosti čovječanstva.
Školovala je stotine polaznika postdiplomskih studija i
doktora znanosti diljem svijeta kako bi stvorila infrastrukturu
za kasnije komercijalno širenje GMO-a. Po riječima nekim njezinih
stipendistima, njegovala je njihov osjećaj pripadnosti elitnome
bratstvu. Financirala je filipinski Međunarodni institut
za istraživanje riže (International Rice Research Institute,
skraćeno IRRI), kao i doktorate svih pet vrhunskih znanstvenika
toga instituta. "Bez potpore Zaklade Rockefeller bilo bi
nam gotovo nemoguće staći ove sposobnosti", primijetio je
zamjenik direktora za znanost u tome institutu.
Ubrzo nakon početka toga programa Međunarodni program
za tehnologiju riže (IPRB) Zaklade Rockefeller odlučio je svoje
napore usredotočiti na stvaranje sorte riže koja će, kako su rekli,
riješiti nedostatak vitamina A u pothranjene djece u zemljama
u razvoju. Bila je to sjajna promidžbena varka, koja je u javnosti
stvorila predodžbu o tome kako genetski znanstvenici neumorno
rade na rješavanju problema gladi i pothranjenosti na
svijetu. Problem je jedino u tome stoje to bila smišljena prijevara.
Riža je, kao prva kultura u Rockefellerovoj genetskoj revoluciji,
odabrana vrlo sračunato. Kao stoje istaknuo jedan znanstvenik,
riža je osnovna namirnica za više od 2,4 milijarde ljudi.
Uzgaja se već najmanje 12.000 godina i to na velikom broju
različitih područja.
Svjetska banka, sa svojim jasnim političkim
programom koji utvrđuje Washington, u rukama držala ključeve
azijske banke rižina sjemena. Više od tri četvrtine američke
rižine plazme poteklo je iz sjemenske banke IPPR-a. Ta je riža
zatim proslijeđena u azijske zemlje tako što je američka Vlada
od tih zemalja zahtijevala uklanjanje "nepoštenih trgovinskih
zapreka" uvozu američke riže.
Zatim je Međunarodni institut za istraživanje riže (IPPR)
pretvoren u mehanizam kojim su veliki multinacionalni divovi,
poput kompanija Syngenta i Monsanto, krale sjeme iz banke
toga instituta, kojemu su ga s povjerenjem predali uzgajivača
riže iz raznih zemalja.
Propagandisti iz Zaklade Rockefeller tvrdili su kako je nedostatak
vitamina A glavni uzročnik sljepoće i smrtnosti novorođenčadi
u zemljama u razvoju. Statistički podaci Ujedinjenih
naroda pokazivali su da, možda, 100 do 140 milijuna djece diljem
svijeta ima neki oblik nedostatka vitamina A, a od toga
broja njih, možda, 250.000 do 500.000 oslijepi. Bila je to humana
priča sa snažnim emocionalnim nabojem, osmišljena radi
promicanja i prihvaćanja kontroverznih genetski modificiranih
kultura i namirnica. "Zlatna riža" postala je simbolom, krilaticom
i pokazateljem mogućnosti koje pruža genetsko inženjerstvo,
iako su se te mogućnosti temeljile na mračnim lažima
i namjerno smišljenoj prijevari.
Organizacija ISAAA bila je samo platforma
za širenje genetski modificiranih usjeva u ciljanim zemljama
Trećega svijeta.
Zanimljivo je spomenuti sljedeće: kada je Henry Kissinger,
u svome strateškome dokumentu iz 1974. nazvanom NSSM
200, napravio popis od 13 "prioritetnih" zemalja u razvoju kao
ciljnih zemalja za depopulacijsku politiku američke Vlade, istodobno
je i organizacija ISAAA napravila svoj popis od 12 prioritetnih
zemalja za uvođenje genetski modificiranih usjeva. Na
tome su popisu bile: Indonezija, Malezija, Filipini, Tajland i
Vijetnam u Aziji, Kenija, Egipat i Zimbabve u Africi te Argentina,
Brazil, Kostarika i Meksiko u Latinskoj Americi. Zanimljivo
je da na popisu organizacije ISAAA ima čak šest zemalja koje je
Kissinger, sedamnaest godina prije toga, naveo kao geopolitičke
ciljeve SAD-a. Čini se da geopolitika ima svoje konstante.
Kako zbog beta karotena, iz kojega u ljudskome organizmu
nastaje vitamin A, zrno riže postaje narančasto, ta je riža nazvana
"zlatnom rižom", što je bio još jedan briljantan propagandni
potez, budući da svatko cijeni zlato u bilo kojemu obliku. Tako
je siromašni svijet, tobože, u istoj zdjeli riže dobio i vitamin A,
koji će spriječiti sljepoću i druge tegobe prouzročene nedostatkom
vitamina A u djece.
Liječnici i znanstvenici svjesni su činjenice da velike količine
vitamina A mogu dovesti do "hipervitaminoze" ili trovanja
vitaminom A, koje u djece može dovesti do trajnog oštećenja
mozga i drugih štetnih posljedica.
Nadalje, zbog niske koncentracije beta karotena u GM "zlatnoj
riži", da bi osoba dobila potrebnu dnevnu količinu vitamina
A morala bi pojesti nemoguće veliku količinu riže. Po jednoj
procjeni, prosječan stanovnik Azije morao bi pojesti 9 kilograma
kuhane riže, tj. ekvivalent od 3,75 kilograma sirove riže
kako bi zadovoljio minimalnu dnevnu potrebu za vitaminom
A. Stanovnik Azije dnevno obično konzumira 300 grama riže,
što je samo 8% količine potrebne za zadovoljenje dvnevne potrebe za vitaminom A.
Uz dobro osmišljenu međunarodnu strukturu za širenje sjemena
"genetske revolucije" preko organizacija ISAAA, CGIAR
i IRRI, te uz izravna financijska sredstva Zaklade Rockefeller,
velike agrokompanije i pristaše "genetske revolucije" bili su
spremni za sljedeći divovski korak - konsolidaciju svjetske kontrole
nad opskrbom ljudske hrane i još više od toga - nad samim
ljudskim životima. Za to je bila potrebna nova organizacija
- Svjetska trgovačka organizacija ili skraćeno WT0.
SJEME PROPASTI - SIJANJE
"VRTA OVOZEMALJSKIH
UŽITKA"
Sporazum GATT nije imao nikakvih provedivih sankcija ni
kazna za kršenje dogovorenih trgovinskih pravila. WTO ih ima,
a s njima i moć nametanja golemih financijskih kazna onim
zemljama članicama koje ta pravila prekrše. Kad je konačno
postignut dogovor o osnivanju WTO-a, 1994., ta je organizacija
postala novo oružje koje silom ruši razne trgovinske barijere
i postaje sve sposobnijom u širenju genetski modificiranih
usjeva, koji će se ubrzo pojaviti na tržištu.
Taj međunarodni lobby, koji je djelovao u suradnji s Cargillom
i drugim američkim agrokompanijama na uspostavi radikalnoga
poljoprivrednog programa GATT-a, bio je jedna mračna i
moćna organizacija koja je sebe nazvala Međunarodnim vijećem
za politiku trgovine hranom i poljoprivrede (International Food
and Agricultural Trade Policy Council, skraćeno IPC). Osnovanaje
1987. sa svrhom promicanja liberalizacije u trgovini poljoprivrednim
proizvodima i Plana Amstutz za agrobiznis, a članovi
su mu bili najviši direktori i dužnosnici kompanija Cargill,
Syngenta (tada Novartis), Nestle, Kraft Foods, Monsanto,
ADM, Bunge Ltd., Winthrop Rockefeller's Winrock International,
američko Ministarstvo poljoprivrede i Mitsui & Co iz
Japana. Bila je to interesna skupina koju je malo političara u
Bruxellesu, Parizu i bilo kojemu svjetskome središtu moglo
ignorirati.
Kompanija Cargill, organizacija IPC i organizacija Business
Roundtable blisko su surađivale s predstavnikom za trgovinu u
Clintonovoj Vladi Mickevjem Kantorom, koji je kasnije postao
ministrom trgovine. Kantor je prijedlog s Urugvajskoga sastanka
GATT-a o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije progurao
kroz američki Kongres tako što je članovima Kongresa uglavnom
govorio laži o tome kako će Svjetska trgovinska organizacija
imati pravila u biti slična konsenzusnim pravilima GATTa.
To nije bilo točno, što je on dobro znao.
O pravilima Svjetske trgovinske organizacije odlučivat će
takozvana "četveročlana skupina", tj. zemlje QUAD-a - SAD,
Kanada, Japan i Europska unija. Te se članice mogu sastajati
iza zatvorenih vrata i donositi odluke u ime sve 134 zemlje
svijeta. A unutar QUAD-a glavnu riječ imaju divovske agrokompanije,
pod vodstvom onih američkih. Zapravo, bio je to
konsenzus, ali privatnih agrokompanija koje odlučuju o politici
Svjetske trgovinske organizacije. Svima je jasno da WTO-ov
Sporazum o poljoprivredi (popularno zvan AoA, što je skraćenica
od Agreement on Agriculture, nap. prev.), koji su napisale
kompanije Cargill, ADM, DuPont, Nestle, Unilever, Monsanto
i druge, osmišljen tako da se njime, na cijelome svijetu, dokinu
svi državni zakon i drugi akti koji bi mogli osujetiti golemu
moći velikih agrokompanija da određuju cijene poljoprivrednih
proizvoda.
Godine 1992., kako sam već spomenuo, Vlada Busha starijega
donijela je, čak bez ikakve javne rasprave, nevjerojatnu
uredbu, kojom su genetski modificirane biljke i namirnice proglašene
"bitno ekvivalentnima" običnim usjevima pa im stoga
nije potrebna nikakva posebna državna regulativa.
Zaštićeni Svjetskom trgovinskom organizacijom kao svojim
policajcem i moći američkoga Ministarstva vanjskih poslova,
multinacionalne agrokompanije - Monsanto, Syngenta i druge
- ubrzo su počele isprobavati u kojoj mjeri mogu drugim zemljama
nametati patentirane usjeve.
Teksaška biotehnološka kompanija RiceTec odlučila je napraviti
patent za rižu basmati, koja je stoljećima glavna namirnica
u velikom dijelu Indije, Pakistana i drugih azijskih zemalja.
Godine 1998. ta je kompanija prijavila patent na svoju genetski
modificiranu rižu basmati, koja se, po američkome zakonu koji
zabranjuje označavanje genetski modificiranih proizvoda, legalno
prodavala kao prirodna riža. Pokazalo se da je ta kompanija
stekla pravo na tu dragocjenu sortu riže, a to vrlo dvojbeno
stjecanje prava bilo je povjereno Međunarodnome institutu za
istraživanje riže (IRRI-u) na Filipinima, koji je osnovala Zaklada
Rockefeller.
Taj je institut, "radi sigurnosti", napravio duplikat neprocjenjivo
vrijedne zbirke rižina sjemena nabavljena na Filipinima
i uskladištila ga u banki sjemena u mjestu Fort Collins u
američkoj saveznoj državi Colorado. Ta je činjenica pokazala da
je taj institut lagao kada je tvrdio da će to sjeme biti uskladišteno
na Filipinima za potrebe filipinskih uzgajivača riže. IRRI je,
naravno, filipinske uzgajivače riže uvjerio da svoje sjeme, radi
vlastite sigurnosti, predaju IRRI-u. Zatim je IRRI, kada je sjeme
dospjelo u Colorado, daleko od Filipina, to vrijedno sjeme, bez
kojega kompanija RiceTec ne bi mogla napraviti genetsko modificiranje,
predala znanstvenicima te kompanije, koja ga je zatim
patentirala. Odgovorni ljudi iz IRRI-a znali su da time čine
nešto krajnje protuzakonito. Znanstvenici koji se bave rižom,
čak i oni iz Teksasa, znaju da riža basmati ne raste na suhim
padinama Teksasa. Tako je RiceTec, u suradnji s IRRI-em, ukrao
sjeme za svoj patent. Po pravilima koje je utvrdio Rockefellerov
institut IRRI, sjeme iz genetske banke ne smije se patentirati,
ali ako neki znanstvenik uspije neko sjeme uzgojiti, bez obzira
na postupak uzgoja, on ga može i patentirati.
U prosincu 2001., američki je Vrhovni sud, presudom u
sporu J.E.M. Ag Supply protiv kompanije Pioneer, ozakonio načelo
po kojemu su dopušteni patenti na biljke i druge oblike života.
Time je genetski agrokartel dobio potporu najvišega suda u
zemlji.
U američkim sudovima i danas, više od trideset
godina nakon završetka Vijetnamskoga rata, traju sporovi koje
su protiv američke Vlade pokrenule civilne i vojne žrtve zbog
oboljenja stečenih u Vijetnamu dok su bili izloženi otrovu Agent
Orange.
Agent Orange koji je proizvodio Monsanto
sadržavao je 2,3,7,8-tetrakloridobenzoparadioksina (TCDD-a),
što je krajnje smrtonosno čak i kad ga se mjeri naspram drugih
dioksina. Razina u domaćemu 2,4,5-T-u bila je oko 0,05 ppm, a
u onome koji se dovozio u Vijetnam 50 ppm, tj. 1000 puta veća
od norme.
Još je dodao: "Monsantova umiješanost u proizvodnju otrovnoga
dioksina 2,4,5-T-a datira od kasnih 1940-tih godina.
Radnici te kompanije gotovo su odmah počinjali dobivati osipe,
neobjašnjive bolove u udovima, zglobovima i drugim dijelovima
tijela, slabost, razdražljivost, nervozu i gubitak libida...
Interni dokumenti kompanije Monsanto pokazuju da je ta kompanija
znala za te probleme, ali je i u tome slučaju vrijedilo
pravilo zataškavanja.
Na onim područjima u Vijetnamu koja su zaprašivana otrovom
Agent Orange oko 50.000 djece rodilo se sa "strašnim
deformacijama". Zaprašivanje je prestalo tek 1971. Bilo je to
vrlo unosno vrijeme za Monsantov odjel proizvodnje i prodaje
kemijskih otrova.
Godine 1984., nakon jednog žestokog i dugogodišnjeg sudskog
procesa, kompanije Monsanto, Dow Chemical i neki drugi
proizvođači toga otrova uplatili su 180 milijuna dolara u fond
za američke ratne veterane, ali nisu željeli priznati krivnju. Više
od deset godina poslije toga iste te kompanije odbile su platiti
i jedan jedini dolar odštete vijetnamskim žrtvama toga otrova.
Godine 2004. američka je Vlada obustavila ranije dogovoren
američko-vijetnamski projekt ispitivanja dugoročnih genetskih
posljedica toga otrova. Kompanija Monsanto nije željela da javnost
povezuje temu o otrovu Agnet Orange s njom kao
najvećim svjetskim dobavljačem genetski modificiranih usjeva,
za koje je tvrdila da su namijenjeni prehrani gladnih ljudi na
svijetu. Za razliku od nekih politički korektnih političara, kompanija
Monsanto nije osjećala potrebe javno se ispričati za svoja
nedjela.
Sredinom devedesetih godina, isti genetski divovi - Monsanto,
Dow Chemical, DuPont i šačica drugih kompanija - uz
potporu Svjetske trgovinske organizacije, svoje su patentirano
sjeme pustili u svijet. Godine 1996. Monsanto je iz SAD-a odaslao
pošiljku sojine sačme. Na njoj nije bilo oznake da je genetski
modificirana pa su inspektori Europske unije tek znatno
kasnije otkrili da je ta soja jednaka onoj koju su raširili po Argentini.
Tako je ta soja, bez ikakve oznake, ušla u prehrambeni
lanac. Europska je unija 1997. reagirala moratorijem na prodaju
genetski modificiranih namirnica.
Godine 2004., prema izvješću organizacije ISAAA, koju financira
Zaklada Rockefeller, sijanje genetski modificirana sjemena
na cijelome svijetu povećalo se za 20% u odnosu na
prethodnu godinu. To je već bilo deveto dvoznamenkasto povećanje
od 1996. i drugo po veličini do tada. Više od 8 milijuna
farmera iz 17 zemalja sijalo je genetski modificirano sjeme, a
90% od toga broja bilo je u zemljama u razvoju, što je i bio cilj
izvornoga plana genetske revolucije Zaklade Rockefeller. Iza
Sjedinjenih Američkih Država, kao vodeće svjetske zemlje po
količini zasijanih GM usjeva, jesu Argentina, Kanada i Brazil,
kao daleko najveći proizvođači GM hrane na svijetu.
Organizacija ISAAA također je zabilježila da GM soja čini
56% zasijane soje na svijetu, da GM kukuruz čini 14%, GM
pamuk 28%, a GM ulje od uljane repice 19% ukupne svjetske
proizvodnje. To ulje, koje je otrov u ljudskoj prehrani, proizvedeno
je kao GM proizvod u Kanadi, gdje su ga, u domoljubnom
zanosu, nazvali "kanadsko ulje" ili "canola".
Kako su GM sjemenom svake godine bivale zasijane sve veće
obradive površine, okolna polja, zasijana konvencionalnim sjemenom,
toliko su postala zatrovana da je za šest godina GM
sjemenom zatrovano čak 67% poljoprivrednih površina u SADu.
Zao duh izišao je iz boce. Znanost ne poznaje način na koji
bi se taj proces mogao preokrenuti.
Monsantov glasnogovornik Phil Agnell bez uvijanja
je rekao: "Monsanto ne treba imati obvezu objašnjavati sigurnost
biotehnološke hrane. Naš je interes prodati što je više
moguće. Za pitanja sigurnosti zadužena je Uprava za hranu i
lijekove". Pritom je dobro znao da je Uprava za hranu i lijekove,
na zahtjev Monsanta, već odavno prestala i hiniti da neovisno
nadzire sigurnost GM sjemena. Vlada je industriji proizvodnje
GM hrane već odavno dopustila da bude "sama svoj policajac".
U studenome 2004. Network of Concerned Farmers (Mreža
zabrinutih farmera) iz Australije objavila je izvješće sa sljedećim
zaključkom: "Nema nikakvih dokaza da GM uljana repica da je
veći urod, nego upravo suprotno - ona da je slabije urode. Iako
Monsanto tvrdi da RR uljana repica s tolerantnošću na herbicid
Roundup da je 40% veći urod, njegove Internet stranice otkrivaju
da pokusne sjetve toga sjemena u Australiji daju 17% manji
urod od australskoga prosjeka. Ni proizvodni pokusi kompanije
Baver CropScience nisu pokazali prednost GM sorata".
Godine 2002. Udruženje za zemlju (Soil Association) iz
Velike Britanije objavilo je izvješće pod naslovom "Sjeme sumnje",
temeljeno na opsežnom znanstvenom istraživanju provedenu
u suradnji s američkim farmerima koji su uzgajali GM
usjeve. U tome je izvješću, kao jednom od rijetkih dostupnih
neovisnih ocjena, iznijet zaključak da su, umjesto povećanja
uroda, "GM soja i kukuruz samo pogoršali situaciju".
Glavni razlog povećanoj uporabi pesticida navedeno je "znatno
povećanje uporabe herbicida za usjeve 'tolerantne na herbicide',
tj. GM usjeve, osobito soju. Došlo je do znatnog povećanja
uporabe pesticida za GM usjeve, u usporedbi s količinom pesticida
potrošenom za jednaki broj hektara zasijanih konvencionalnim
sortama. Biljke 'tolerantne na herbicid' tako su genetski
modificirane da oni koji te biljke uzgajaju nemaju drugoga
izbora do koristiti i herbicide istih onih kompanija od kojih
su kupili i sjeme."
Farmeri diljem Sjedinjenih Američkih Država, gdje se GM
usjevi uzgajaju već niz godina, najednom su otkrili da se pojavio
korov otporan na herbicide, za čije uništavanje moraju kupovati
neki drugi herbicid, uz onaj koji je ciljano proizveden za
GM usjeve, poput Monsantova herbicida Rounadapa. U slučaju
GM kukuruza, morali su za uništenje korova koristiti jedan od
najotrovnijih herbicida, takozvani atrazin. Mnogi neovisni znanstvenici
i farmeri predvidjeli su tu opasnost - pojavu superkorova
i nametnika otpornih na Bt, koji bi mogli dovesti u opasnost
ukupnu žetvu.
Svojedobno je jedan slučaj dobio velikog odjeka u medijima,
kada je kompanija Monsanto jednome institutu u Africi
darovala genetski modificirani slatki krumpir, otporan na viruse.
Bio je to Poljoprivredni znanstveni institut (KARI) u Keniji,
koji dobiva financijsku potporu od, između ostalih, Svjetske
banke i Monsanta.
Doktoricu znanosti Florence "Wambugu iz toga instituta
kompanija Monsanto i američko Ministarstvo poljoprivrede
odašiljali su po cijelome svijetu kako bi održavala predavanja u
kojima je tvrdila da je Monsantov GM slatki krumpir riješio
problem gladi u Africi. Izjavljivala je kako će se urod povećati s
četiri na deset tona po hektaru. Agencija za međunarodni razvoj
američkoga Ministarstva vanjskih poslova podrupirala je tijekom
2001. taj projekt kao izvrsnu kampanju u korist širenja GM
usjeva među skeptičnim stanovnicima Afrike. Američki financijski
časopis Forbes, koji sebe naziva "kapitalističkim oruđem",
proglasio je gospođu Wambugu jednom od 15 osoba na svijetu
koje će "izumiti novu budućnost".
Jedini problem bio je u tome što je taj projekt, tj. "izum
nove budućnosti" bio katastrofalan promašaj. Genetski modificirani
slatki krumpir pokazao se podložnim na viruse. Poka-
262
žalo se da on da je manji urod od normalnog domaćeg slatkog
krumpira, a ne 250% veći, kako je prognozirala gospođa Wambugu.
Institut KARI i njegovi financijeri nastojali su prikriti tu
svoju prijevaru, ali je dr. Aaron deGrassi iz Instituta za razvojne
studije (Institute of Development Studies) Sveučilišta Sussex
razotkrio statističke makinacije kojima su se služili gospođa
Wambugu i kompanija Monsanto. Dr. deGrassi je istaknuo:
"U podacima o transgenom (GM, w.e.) slatkom krumpiru navedeni
su niski prosječni urodi u Keniji, kako bi se prikazala
stagnacija. U jednom ranijem članku navedeno je 6 tona po
hektaru, bez navođenja izvora podatka, što je ponavljano u kasnijim
analizama. No statistički podaci FAO-a navode 9,7 tona,
a službeni statistički podaci 10,4 tone". Svjetska banka i kompanija
Monsanto ignorirali su ta vrlo važna otkrića i nastavili
financirati istraživanje gospođe Wambugu tijekom više od 12
godina. Ona im je trebala biti "reklama" za širenje genetski
modificiranih usjeva u Africi.
GENETSKI ARMAGEDON:
TERMINATOR, TRAITOR I
KUKURUZ SPERMICID
Tehnologiju Terminator najprije je patentiralo američko Ministarstvo
poljoprivrede, koje ju je i razvilo, u suradnji s kompanijom
Delta & Pine Land, i to u ožujku 1998. Tom su tehnologijom
usavršili postupak uvođenja/ugrađivanja "transgena"
ubojice koji, nakon što zrno dade urod, ne dopušta klijanje
novoga zrna. Dakle, kad se sjeme Terminator posije, biljka normalno
raste i da je normalan plod, ali je njezino zrno poslije
prve žetve sterilno. U jednoj prilično nezapaženoj izjavi iz toga
vremena kompanija Delta & Pine Land priznala je kako je glavna
svrha razvijanja te tehnologije njezino širenje medu uzgajivačima
riže i pšenice u zemljama poput Indije, Pakistana i Kine.
Međutim, javnost se pobunila I Monsanto je pod navodnike odustao od Terminatora.
Rockefeller-Monsantovo javno proglašenje moratorija iz listopada
1999. bilo je sračunat plan kako bi se preusmjerila
pozornost javnosti, dok su sjemenske kompanije nastavile s
usavršavanjem Terminatora, Traitora i sličnih tehnologija.
Kao stoje predsjednik Zaklade Rockefeller gospodin Conway
dobro shvatio, kompanija Monsanto svojim je nezaustavljivim
nastojanjima oko promicanja tehnologije Terminator dovela u
opasnost cijeli san o preuzimanju kontrole nad opskrbom hranom,
i to u njegovoj najkrhkijoj fazi. Godine 1999. GM sjeme
nije imalo značajnog udjela na američkome tržištu sjemena.
Njegovo širenje u zemljama u razvoju, uz povremene iznimke
poput Argentine, u to je vrijeme bilo minimalno. Europska je
unija uvela zabranu na uvoz i sijanje toga sjemena. Brazil, Meksiko
i mnoge afričke zemlje također su imali stroge zabrane na
uvoz i uzgoj GM sjemena i usjeva. Da je kompanija Monsanto
javno ustrajala na razvoju tehnologije Terminator, cijela "genetska
revolucija" Zaklade Rockefeller i njezinih saveznika iz
poslovnih i političkih krugova bila bi došla u opasnost.
Razvoj tehnologije Terminator poslije 1999. nije ni u jednom
trenutku obustavljen. Monsanto je odustao od spajanja s
kompanijom Delta & Pine Land, ali su Delta & Pine Land i
američko Ministarstvo poljoprivrede nastavili punom snagom
s projektom usavršavanja tehnologija Terminator i Traitor. Potpredsjednik
kompanije Delta & Pine Land Harrv Collins, u jednom
intervjuu za Agra/Industrial Biotechnology Legal Letter, izjavio
je: "Odmah smo nastavili s poslom na Sustavu za zaštitu
tehnologije (Technology Protection System, skraćeno TPS, tj.
Terminator). Zapravo, nismo nikada usporili. Stigli smo do cilja
i sada idemo u njegovu komercijalizaciju. Nikada nismo stvarno
odustali".
Čim je buka oko sjemena Terminator sišla s naslovnica
svjetskoga tiska, velike kompanije za proizvodnju genetski
modificirana sjemena, zajedno s američkom Vladom, sve su
više počele primjenjivati prisilu kako bi genetski modificirano
sjeme gurnuli niz grlo svjetskoga stanovništva, osobito onoga
u zemljama u razvoju. Genetski divovi služili su se mitom, prisilom
i ilegalnim dopremanjem svoga GM sjemena u jednu zemlju
za drugom kako bi "širile 'radosnu vijest' o GMO-u kao
spasenju".
Kako bi kompanijama Monsanto, DuPont i drugima pomogli
u širenju GM sjemena, američko Ministarstvo vanjskih poslova
i Ministarstvo poljoprivrede djelovali su koordinirano u
slučajevima žurnog rješavanja problema gladi - dostavljali su
pomoć u obliku viška američkih genetski modificiranih proizvoda.
Tu su praksu osudile međunarodne humanitarne organiza-
čije, jer se njome uništavala domaća poljoprivreda u siromašnim
zemljama, dok su se istodobno, za kompaniju Monsanto
i njezine prijatelje, otvarala nova tržišta. Europska je Unija izdala
službeni prosvjed američkoj Vladi zato što "koristi donacije u
hrani kao mjeru rješavanja problema viška vlastitih zaliha".
Washington je taj prosvjed ignorirao.
U listopadu 2002. londonski list Guardian objavio je vijest o
tome kako američka Vlada nudi hitnu pomoć u rješavanju problema
gladi zbog velike suše, pomoć vrijednu 266 milijuna
dolara, za šest zemalja u južnome dijelu Afrike. Ali, ponuđena
pomoć sastojala se isključivo od genetski modificirana kukuruza
iz američkoga viška zaliha, iako su na tržištu bile dostupne
obilne količine konvencionalnog kukuruza. U tome dijelu Afrike
kukuruz je glavna namirnica. Zambija, Malavi i Zimbabve listom
su odbili genetski modificirani kukuruz, navodeći mogućnost
da je štetan po zdravlje. Europska unija i drugi donatori
dali su tim zemljama novac da, umjesto američke donacije,
kupe hranu na otvorenom tržištu, stoje uobičajena međunarodna
praksa u situacijama gladi. Washington je imao drukčiji
cilj: širiti GM sjeme što dalje, što šire i što brže, svim mogućim
sredstvima.
Godine 2001. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka,
koji su pod kontrolom Washingtona, zatražili su da Vlada Malavija
proda svoje državne zalihe hrane kako bi otplatila vanjski
dug koji je dospijevao u 2002. Kako se moglo i predvidjeti, usred
velike suše, Malavi je zbog toga ostao bez zaliha hrane za svoje
izgladnjelo stanovništvo. Organizacija USAID dopremila je
250.000 metričkih tona kukuruza iz američkih viškova GM
kukuruza. Britanska humanitarna organizacija ActionAid kritizirala
je taj američki potez, izjavivši kako će "farmeri biti uhvaćeni
u opaki krug, kako će zbog kupnje patentirana sjemena po-
stajati sve ovisnijima o malom broju golemih multinacionalnih
kompanija".
Na Europskome sastanku na vrhu zemalja G8, u lipnju 2003.,
George W. Bush dobrano je primijenio snagu svoga položaja
predsjednika Sjedinjenih Američkih Država za poticanje kampanje
širenja GMO-a. Tom je prilikom iznio sljedeću optužbu:
"Naši partneri iz Europe blokirali su sve nove transgene usjeve
zbog neutemeljenih, neznanstvenih strahova. To je u mnogim
afričkim zemljama dovelo do neulaganja u biotehnologiju, iz
straha da će europska tržišta biti zatvorena za njihove proizvode".
Bush je time napravio pritisak na Europsku uniju da ukine
svoju zabranu sijanja GM sjemena iz 1997. Južna Afrika posjeduje
jedno od najplodnijih tla na svijetu, s obiljem vode i
blagom klimom. Agrokompanijama poput Monsanta i Cargilla
išla je slina na usta od pomisli da bi svojim načinom industrijske
poljoprivrede i uzgoja GM kultura mogle eksploatirati
taj potencijal. Na putu im je stajalo samo nekoliko desetaka
milijuna siromašnih stanovnika Afrike.
U San Diegu, jedna mala privatna biotehnološka kompanija
zvana Epicvte održala je u rujnu 2001. konferenciju za tisak
kako bi objavila jedno svoje postignuće. Izvijestila je kako je
uspjela stvoriti vrhunsku genetski modificiranu kulturu - kontracepcijski
kukuruz. Da bi to postigla, uzela je antitijela žena s
rijetkim stanjem poznatim kao imunosna neplodnost, izolirala
gene koji reguliraju stvaranje tih antitijela i, uz pomoć tehnika
genetskog inženjerstva, ugradila te gene u stabljike konvencionalnog
kukuruza.
"Imamo staklenik pun stabljika kukuruza koje stvaraju antitijela
za uništavanje sperme", hvalisao se predsjednik te kompanije
Mitch Hein.
Ranije je proizvodnja antitijela u kontracepcijske svrhe
zahtijevala skupu opremu koja je stajala do četiri stotine milijuna
dolara, za specijalne ultrasterilne uvjete fermentacije, a
kao izvor antitijela koristile su se jajčane bakterije hrčka. Kompaniji
Epicyte trebalo je možda samo 40 hektara zemlje zasijane
kukuruzom za uzgoj specijalnoga genetski modificiranoga
kukuruza spermicida, gdje je proizvedena neizmjerno veća količina
antitijela za taj spermicid, uz troškove od samo nekoliko
280
milijuna dolara, što znači smanjenje troškova za 90%. U vrijeme
spomenute kratke najave u javnosti, u kojoj su svoj izum prikazali
kao doprinos svjetskome problemu "prenapučenosti", kompanija
Epicyte iznijela je procjenu da će njezin kukuruz spermicid
biti dostupan na tržištu 2006. ili 2007.
Bilo je glasina o tome kako je istraživanje toga izuma nastavljeno
u tajnosti zbog moguće političke eksplozije koju bi izazvala
komercijalizacija kukuruza od čijega bi konzumiranja sperma
muškaraca postala sterilna. Meksički su farmeri već bili digli
poviku zbog neovlaštenog dospijeća GM kukuruza u samo
srce meksičke riznice kukuruza u mjestu Oaxaca. Čovjek može
samo zamisliti što bi se dogodilo kad bi se analizom kukuruza,
koji je glavna namirnica većine Meksikanaca, najednom utvrdilo
da on sadrži spermicidna antitijela kompanije Epicyte. "Jeste
li za malo spermicidnog kukuruza na bakalaru ili za tortilju
ubojicu, gospodine?" Ili, hoćemo li i dalje jesti kukuruzne
pahuljice? Prije gotovo stotinu godina, osnivač kompanije Kellog's
Corn Flakes ujedno je bio i glavni osnivač Američkoga
eugeničkoga društva, zajedno s Johnom D. Rockefellerom.
Ljudi iz Zaklade Rockefeller bili su nasmrt ozbiljni u svojoj
nakani da problem gladi na svijetu riješe širenjem GM sjemena
i hrane. Tko god je bio skeptičan glede te njihove nakane trebao
je samo baciti oko na ono što su ta zaklada i UN-ova Svjetska
zdravstvena organizacija radili u Nikaragvi i drugim siromašnim
zemljama u razvoju, gdje je Zaklada Rockefeller uhvaćena
na djelu.
Otkriveno je da je ta zaklada potajno financirala program
Svjetske zdravstvene organizacije o "reproduktivnom zdravlju",
tijekom kojega je otkriveno posebno cjepivo protiv tetanusa.
Odluka o financiranju toga programa nije bila tek trenutan hir
čelnih ljudi te zaklade. Njihova suradnja sa Svjetskom zdrvstvenom
organizacijom na otkrivanju cjepiva s dvostrukim djelovanjem
trajala je više od dvadeset godina, koliko i financiranje
znanstvenog rada na području istraživanja GM usjeva.
Prema jednom izvješću Svjetskoga instituta za cjepiva (Global
Vaccine Institute), ranih 1990-tih godina Svjetska je zdra-
vstvena organizacija nadzirala masovna cijepljenja protiv tetanusa
u Nikaragvi, Meksiku i na Filipinima. Meksička katolička
organizacija Comite Pro Vida de Mexico (Meksički odbor za
život) ispitala je velik broj tih cjepiva i pronašla da sadrže ljudski
korionski gonadotropin, akraćeno hCG. Osobama koje su
provodile to ispitivanje bilo je čudno što se taj sastojak nalazi u
cjepivu namjenjenu zaštiti ljudi od infekcije rana prouzročenih
zahrđalim čavlima.
Neobičnost je bila u tome što je hCG prirodni hormon koji
se koristi za održanje trudnoće. No, u kombinaciji s nosačem
tetanusnog toksina, on stimulira stvaranje antitijela protiv hCGa
što sprječava održavanje trudnoće, odnosno na skriven način
dovodi do pobačaja. Slične vijesti o cjepivu s hormonima hCG
stigle su i s Filipina i iz Nikaragve.
Meksička organizacija Odbor za život potvrdila je još nekoliko
čudnih činjenica glede programa cijepljenja Svjetske zdravstvene
organizacije. Primjerice, to se cjepivo davalo samo ženama,
i to samo onima u dobi plodnosti, tj. od 15 do 45 godina
starosti. Nije se davalo muškarcima ni djeci. Prisutnost hormona
hCG u tome cjepivu bio je dokaz da je to cjepivo bilo
namjerno zatrovano, jer mu u protivnom ondje nije bilo mjesto.
Pokazalo se da je Zaklada Rockefeller, zajedno s Populacijskim
vijećem Johna D. Rockefellera III., Svjetskom bankom,
Programom za razvoj UN-a, Zakladom Ford i nekim drugim
institucijama, dvadeset godina surađivala sa Svjetskom zdravstvenom
organizacijom na razvoju cjepiva protiv plodnosti,
ugradnjom hCG-a u cjepivo protiv tetanusa i u neka druga cjepiva.
Među drugim institucijama koje su surađivale na tome programu
nalazi se i niz vrlo cijenjenih, uključujući i Ali India Institute
of Medical Sciences (Sveindijski institut za medicinske
znanosti), te niz sveučilišta, među kojima i sveučilište Uppsala
iz Švedske, Helsinško sveučilište te poznata nogometna
utvrda - Državno sveučilište Ohio (Ohio State Universitiv).
Na popisu je i američka Vlada, preko svoga Nacionalnog insti-
283
tuta za zdravlje djece i ljudski razvoj (National Institute of Child
Health and Human Development), koji je sastavni dio Nacionalnih
instituta za zdravlje (National Institutes of Health). Taj
institut američke Vlade opskrbljivao je hormonom hCG neke
pokuse s cjepivom protiv plodnosti.
Odražavajući rasprave u krugovima viših američkih vojnih
dužnosnika, potpukovnik Robert R Kadlec s Fakulteta za zrakoplovnu
doktrinu, istraživanje i obrazovanje Američkoga ratnoga
zrakoplovstva, u knjizi Battlefield of the Future, koju je napisao
1990-tih godina, govori o potencijalima biološkog ratovanja
284
genetski modificiranim usjevima. Biološko oružje temeljeno na
genetskom inženjerstvu naziva "jeftinim oružjem za masovno
uništenje" ("cost-effective WMD"). U knjizi je napisao i ovo:
"U usporedbi s drugim oružjima za masovno uništenje, biološko
je oružje jeftino. U jednom nedavnom izvješću Ureda za
procjenu tehnologije troškovi biološkog oružja procjenjuju se
na samo 10 milijuna dolara... što je neusporedivo manje od
200 milijuna dolara koliko je, po najnižoj procjeni, potrebno za
izradbu samo jedne nuklearne bombe".
Autor nadalje kaže ovako: "Primjena biološkog oružja, pod
krinkom pojave neke endemske ili prirodne bolesti, osigurava
napadaču mogućnost vjerodostojnog poricanja. U tome kontekstu
biološko oružje nudi veće mogućnosti primjene od nuklearnoga".
Projekt za istraživanje biološkoga oružja i genetskog
inženjerstva zvan Sunshine Project izvijestio je o tome kako su
"znanstvenici iz SAD-a, Velike Britanije, Rusije i Njemačke
genetskim inženjerstvom proizveli sredstva za biološko oružje
i tako izgradili nove smrtonosne sorte... Genetsko inženjerstvo
može se primijeniti za širenje arsenala klasičnog biološkog
oružja... ne samo da se bakterije mogu napraviti otpornima na
antibiotike i cjepiva, nego se mogu napraviti tako da budu još
opasnije po zdravlje i da ih je teže otkriti..."
POGOVOR
Godine 1948. Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela
je jednu konvenciju. Sablasni prizori iz Auschwitza o masovnom
istrjebljenju Zidova, političkih protivnika, cigana i pripadnika
drugih skupina tijekom Drugoga svjetskoga rata još su
bili živi u pamćenju svake civilizirane osobe. Deklaracija koju
je međunarodna zajednica tada donijela, kao dio pravnoga sustava
svih država, bila je jasna i nedvojbena.
Sirenje genetski modificiranih usjeva i hrane po cijelome
svijetu danas je toliko uhvatilo maha da ga se može i mora
proglasiti "zločinom protiv čovječnosti". U srži toga problema
jest pitanje genocida. U "Konvenciji o suzbijanju i kažnjavanju
zločina genocida", koju su Ujedinjeni narodi donijeli 1948., jasno
je definiran genocid. U Članku II., III. i IV. te konvencije
stoji:
članak II.: "...genocid znači bilo koji od sljedećih djela
počinjenih s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke
nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine kao takve:
(a) ubijanje članova skupine;
(b) nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili umnih ozljeda članovima
skupine;
(c) namjerno dovođenje skupine u uvjete života sračunate radi
fizičkog uništenja cijele skupine ili njezina dijela;
(d) nametanje mjera s namjerom sprječavanja rađanja unutar
skupine;
članku III.: "Kazni će podlijegati sljedeća djela:
(a) genocid;
(b) zavjera o počinjanju genocida;
(c) sudjelovanje u genocidu.
članak IV.: "Osobe koje počine genocid... bit će kažnjene, bez
obzira na to jesu li ustavno odgovorni vladari, javni dužnosnici
ili privatne osobe".
289
Po tome, istina, rijetko primjenjivanom, ali pravno priznatom
standardu međunarodnoga prava, svi odgovorni dužnosnici
kompanija Monsanto, Dow Chemical, DuPont, Syngenta, Cargill,
ADM i drugih kompanija za proizvodnju GM sjemena,
poput kompanije Epicvte i s njom povezanih organizacija, svi
dužnosnici Zaklada Rockefeller, Ford, Gates i drugih privatnih
zaklada koje sudjeluju u širenju takve tehnologije, svi odgovorni
bivši i sadašnji dužnosnici američkoga Ministarstva poljoprivrede,
Ministarstva vanjskih poslova i drugi državni dužnosnici
SAD-a, napose predsjednici Bush, Clinton i George W.
Bush, te odgovorni državni dužnosnici drugih zemalja, poput
britanskoga premijera Tonyja Blaira, bivši američki dužnosnici
Henry Kissinger, Gerald Ford i drugi, svi znanstvenici - sudionici
lažljive znanosti kojom promiču "genetsku revoluciju" -
podliježu pod jasnu pravnu definiciju članka II. - zločin genocida.
I dužnosnici Svjetske trgovinske organizacije trebali bi stati
na optuženičku klupu Međunarodnoga suda pravde u Haagu,
suda koji su Ujedinjeni narodi osnovali 1945. za procesuiranje
zločina protiv čovjčnosti.
Smanjenje broja stanovnika na svijetu javno je objavljena
službena politika američke vlade od vremena kada je predsjednik
Gerald Ford, 1975., potpisao Kissingerov dokument NSSM
200. Mnogi bogatiji Amerikanci, poput osnivača CNN-a Teda
Turnera i osnivača Micorsofta Billa Gatesa, osnovali su privatne
zaklade oslobođene od poreza kako bi zaštitili svoja golema
bogatstva. I Bili Gates i Ted Turner donirali su goleme svote
Ujedinjenim narodima i drugim organizacijama za unaprjeđenje
programa kontrole nataliteta i smanjenja broja stanovnika
diljem svijeta. Godine 1996. Ted Turner dao je za vjerski časopis
Last Trumpet Newsletter ovu izjavu: "U ovome trenutku ima
daleko previše ljudi na ovome planetu. Trebamo smanjiti
svjetsko stanovništvo sa sadašnjih pet milijarda na najviše 250
do 300 milijuna".
290
Sustavno širenje genetski modificirana sjemena, kontrola
nad svjetskim bankama prirodnog sjemena, ukidanje jednog ili
svih znanstvenih kontrola konzumiranja genetski modificiranih
proizvoda, unatoč tome što je više nego utemeljeno vjerovanje
da su ti proizvodi smrtno opasni za milijune ljudi, upornost
agrokompanija da proizvode i prodaju GM sjeme Terminator,
Traitor i slične tehnologije kontrole sjemena jesu temelj
ove optužbe.
U prvim godinama novoga tisućljeća nije bilo jasno koliku
će ulogu genetski modificirano sjeme imati u ostvarenju Turnerova
sna. Ali bilo je jasno da bi američka vlada, koja se ne libi
svome narodu lagati o razlozima slanja stotina tisuća američkih
vojnika u Irak, da ondje ubijaju i budu ubijeni, mogla bez grizodušja
primijeniti genetski modificirane organizme za prisilnu
masovnu sterilizaciju, skrivenu u sjemenju običnih svakidašnjih
namirnica, poput kukuruza, riže ili pšenice.
Također je bilo jasno kako davanje mogućnosti dvjema ili
trima američkim privatnim korporacijama da u svojim rukama,
kontrolom opskrbe cijeloga planeta sjemenom, drže vlast nad
životom i smrti čovječanstva, ima potencijalno nesagledive
posljedice. Možda će neki budući američki predsjednik doći na
pomisao kako je neka zemlja, poput Hrvatske ili Venezuele,
Rusije ili čak Kine, zapreka ostvarenju američkih političkih ciljeva
i odlučiti, uskom suradnjom s kompanijom Monsanto ili
nekim drugim sjemenskim divom povezanim s Pentagonom,
potajno uvesti neko specifično genetski modificirano sjeme u
prehrambeni lanac te zemlje. Ili Njemačke, Francuske, ili neke
druge zemlje.
Sve je to dovelo do niza zaključaka koji počinju s "čak i kad
bi":
čak i kad bi -
genetski modificirano sjeme povećalo prinos po hektaru za
prehranjivanje gladnoga svijeta,
čak i kad bi -
291
genetski modificirani organizmi bili potpuno sigurni za ljudsku
prehranu,
čak i kad bi -
za genetski modificirane usjeve trebalo daleko manje umjetnog
gnojiva,
čak i kad bi -
tehnologija GMO-a omogućila povećanje količine vitamina
A u nekim biljnim vrstama,
ta je tehnologija opasna, a ta je činjenica važnija od svih
njezinih hipotetski pozitivnih strana.
I sama mogućnost proizvoljnog nametanja političke i ljudske
moći, onako kako su američka i britanska vlada poticale
patentiranje i širenje genetski modificiranih biljaka, dostatan
je razlog za organiziranje i uvođenje svjetske zabrane ili moratorija
na genetski modificirane biljke, kao i trajne zabrane posjedovanja
bilo kakva patenta na biljke i životinje.
Smanjenje broja stanovnika i genetski modificirana hrana
bili su dio jedne te iste široke strategije - drastičnog smanjenja
svjetskoga stanovništva. Neki ljudi, osobito u Katoličkoj crkvi i
oko nje, kao i manjinske organizacije u Sjedinjenim Američkim
Državama i u nekim drugim zemljama, imali su hrabrosti to
nazvati pravim imenom - genocidom, tj. sustavnim uništavanjem
cijelih populacijskih skupina kao smišljenim političkim
ciljem. Bio je to, ustvari, sofisticirani oblik onoga što Pentagon
naziva biološkim ratom, koji se promiče kao "rješavanje problema
gladi na svijetu".
Potpora američke i britanske vlade globalnome širenju genetski
modificiranih usjeva bila je i jest provedba politike Zaklade
Rockefeller, koja je na djelu još od 1930-tih godina, kada je
ta zaklada financirala nacistička eugenička istraživanja: masovno
i jeftino smanjenje broja pripadnika nekih populacijskih
skupina, tj. postizanje rasne čistoće eugenikom.
Još davne 1925. žestoki rasist i budući britanski premijer
Winston Churchill, pozitivno je govorio o potencijalima biolo-
292
škog ratovanja i pisao o "pošastima metodički pripremanim i
namjerno puštanim na ljude i životinje... snijeti za uništenje
usjeva. Bedrenici za ubijanje konja i goveda..." Danas, pod krilaticom
čudotvornih genetski modificiranih usjeva, moćni elitni
krugovi u anglo-američkome svijetu opet su nakanili provesti
genocid kako bi sačuvali svoju viziju bezbrižnoga svijeta za
bogate.
Uputno je prisjetiti se već spomenutih riječi Henryja Kissingera:
"Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš zemlju; kontroliraj
hranu i kontrolirat ćeš ljude..." Godine 2005. Bushova Vlada u
Washingtonu već je dobrano na putu preuzimanja potpune
kontrole i nad svjetskom naftom i nad svjetskom hranom.
F. William Engdahl,
rujan 2005.
