Stoljeće rata 2
Stoljeće rata 2
F. William Engdahl
Kako je moguće da gotovo šesnaest godina poslije raspada Sovjetskoga Saveza i jedanaest godina poslije dramatičnoga pada Berlinskoga zida, što se dogodilo 9. studenoga 1989. i što je ulijevalo nadu, NATO i Rusija stoje na suprotnim stranama glede nuklearnih raketa i ostale vojne opreme na granici s Rusijom? Što je dovelo do tako čudna i opasna stanja? Kada se, ubrzo poslije rata u Afganistanu, dogodio krvavi i pogrješno tumačeni rat protiv Iraka, a oba su početkom 2007. bila tako žestoka da su počela izmicati kontroli, američka je Vlada odlučila nastaviti s provokativnim planovima okruživanja Rusije svojim prijetvorno nazvanim "proturaketnim obrambenim štitom". Skeptičnoj ruskoj i europskoj javnosti Amerika je tvrdila kako proturaketna postrojenja u Poljskoj i Češkoj imaju svrhu zaštititi Ameriku i njezine saveznike od "mogućeg iranskoga raketnoga napada".
Izvorni plan vodećih američkih planera iz vremena poslije Drugoga svjetskoga rata bio je stvoriti neku vrstu neformalnoga carstva, u kojemu bi se Amerika pojavila kao neosporan vladar u novome svjetskome poretku, koji bi djelovao kroz tada novostvorenu organizaciju - Ujedinjene narode.
u travnju 1945., britanski premijer Winston Churchill počeo je agitirati i tražiti od američkoga ge-
nerala Dwighta Eisenhowera i predsjednika Roosevelta da odmah započnu pravi rat protiv Sovjetskoga Saveza, koristeći se s 12 zarobljenih njemačkih divizija kao topovskim mesom, kako bi se Rusiju jednom zauvijek uništilo. Da ironija bude veća, u svjetlu američke politike od 1990. godine, američka je Vlada Churchil-lov prijedlog smjesta odbila kao previše rizičan.
Godine 2007., taj nedovršeni posao, kako su na to gledali vodeći američki politički krugovi, bilo je krajnje i posvemašnje komadanje Rusije kao neovisne stožerne zemlje u Euroaziji. Nuklearne rakete bile su samo jedno iz golemog arsenala oružja i obmana kojima su se koristili kako bi okružili i do kraja uništili jedinu preostalu silu koja bi mogla spriječiti nastanak potpunog svjetskog američkog stoljeća, onoga što ga je Pentagon nazvao "dominacijom punoga spektra".
Malo je ljudi bilo svjesno da su Sjedinjene Američke Države, tvrdeći kako to čine radi sprječavanja opasnosti od nuklearnoga napada neke "izopćene države", primjerice Sjeverne Koreje ili možda jednoga dana Irana, početkom 2007. godine najavile postavljanje golemih proturaketnih obram benih postrojenja u Poljskoj i Češkoj.
Dana 29. siječnja 2007. brigadni general Američke vojske Patrick J. O'Reilly, zamjenik direktora Pentagonove Agencije za proturaketnu obranu, iznio je američke planove o postavljanju elemenata proturaketne obrane u Europi do 2011. godine. Pentagon tvrdi kako cilj toga postavljanja jest zaštita američkih i NATO-ovih postrojenja od opasnosti koje bi mogle doći s Bliskog istoka, a ne iz Rusije.
Tvrdnja da je Sjedinjenim Američkim Državama potrebna proturaketna obrana u Poljskoj zbog nekakve opasnosti od iranske rakete, nije baš bila uvjerljiva, posebice kada je zamišljeni cilj bio teritorij Sjedinjenih Američkih Država i opasna postrojenja u Europi. Ozbiljni su se analitičari zapitali "zašto ne zatražiti od Turske, dugogodišnje članice NATO-a, da Sjedinjene Američke Države u njoj postave svoj proturaketni štit, stoje mnogo bliže Iranu? Ili možda u Kuvajtu? U Kataru? Ili možda Izraelu?
Osim Rusije i Kine, nijedna od više od dvadeset zemalja koje Washington navodi kao proizvođače raketa nema projektile koji bi mogli biti opasni po Europu i Sjedinjene Američke Države. Osim Sjeverne Koreje i Irana, sve su ostale države surađivale sa Sjedinjenim Američkim Državama ili su čak bile njihovi izravni saveznici. Štoviše, Iranu treba još nekoliko godina da proizvede dalekometne rakete s nuklearnim bojevim glavama, a Sjeverna Koreja je, prema mišljenju vojnih stručnjaka sa Zapada, u biti više napuhana nego prava opasnost.
Cookovo otkriće o militarizaciji NASA-e sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, povezanoj s Ratom zvijezda američkoga predsjednika Reagana, bilo je samo po sebi dovoljno zlokobno. Značilo je to da je Američka vojska potajno kršila odluku o primirju i da je još tada započela s "utrkom u naoružanju u svemiru". Nije bilo drugog neposrednog i očitog cilja osim nuklearnog arsenala Sovjetskoga Saveza. No, militarizacija svemira, na koju je Putin upozorio u svome govoru u Miinchenu u veljači 2007. imala je još jednu novu i uznemirujuću sastavnicu. Tragedija Challengera rezultirala je zastojem u testiranju svemirskoga oružja, koji je trajao sve do 2006. godine.
Prijetnja koju Sjedinjenim Američkim Državama stvaraju te nove mogućnosti koje se pojavljuju mnogo je širih razmjera, mnogo zrelija, i raste mnogo brže od onoga što stoji u izvješćima i procjenama obavještajne zajednice.
Važna je činjenica da su, još 1998., tri godine prije događaja od 11. rujna 2001., Donald Rumsfeld i visoki američki politički krugovi na nišan uzeli Irak, Iran i Sjevernu Koreju, trojac koji je predsjednik Bush poslije nazvao "osovinom zla".
dr. Stephen Cambone, neokozervativac, jastreb koji je u rujnu 2000. izradio nacrt za ključne dijelove izvješća Projekta za novo američko stoljeće (Project for a New American Century) pod nazivom "Rebuilding America's Defense" (Obnova američke obrane). U tome se izvješću zahtijeva aktivna američka promjena režima u Iraku, punu godinu dana prije napada od 11. rujna 2001., ali i razvoj tehnologije za vođenje etničkog i biološkog rata, utemeljene na utrci u naoružanju.
Jačanje Camboneove (direktor povjerenstva za obranu od balističkih raketa) moći bilo je gotovo nevidljivo, sve dok ga skandal oko zatvora u Abu Hraibu nije nakratko prisilno doveo u središte zanimanja javnosti. Tada ga je njegova uloga u promicanju prevarantske obavještajne službe, koju je koristio za nagovaranje Kongresa da odobri rat u Iraku, kao i uloga u navodnom davanju ovlasti za sustavno zlostavljanje zatvorenika u Guan-tanamu na Kubi i u zatvoru Abu Harib u Iraku, na nezgodan način dovela u središte zanimanja javnosti. Uklanjanje svih protivnika njegove nasilničke politike iz redova vojske još je više otkrilo pravu namjeru Rumsfeldove proturaketne obrane. Bila je agresivna i ekstremno napadačka.
Washington je zapravo ustrajavao, na razini vrhovnoga zapovjednika, predsjednika, da je njegova izgradnja proturaketne obrane usmjerena samo na teroriste ili male takozvane "izopćene" države, poput Sjeverne Koreje, Irana, i Iraka. Katkad su na taj popis "osovine zla" stavljali i malu državu Siriju, iako ne postoje nikakva izvješća o tome da Sirija ima planove za proizvodnju takvih raketa. Ali, kako su vojni analitičari, od Moskve i Pekinga pa sve do Berlina, brzo istaknuli, ni teroristi ni neka mala izopćena država nisu sposobni lansirati takve nuklearne rakete. Pojedinosti su nedvojbeno ukazivale na činjenicu da namjerna i uporna politika Washingtona, poslije raspada Sovjetskoga Saveza, jest sustavna i neumoljiva težnja, za vrijeme mandata trojice američkih predsjednika, za postizanjem nuklearne premoći i apsolutne vojne dominacije na svijetu, ili, kako je to izrazio Pentagon, "dominacije punoga spektra".
Ono što barem u Moskvi i Pekingu postaje sve jasnije jest činjenica da iza naoko iracionalnih i proizvoljnih jednostranih vojnih poteza Washington stoji daleko zlokobnija i šira strategija. Američka je Vlada pokušala, iako prilično slabo, stvoriti dojam daje njezino zanimanje za proturaketnu obranu poslije rujna 2001. potaknuto novom opasnošću - onom od terorizma.
Proturaketna obrana zvučala bi uvjerljivo kada bi za Sjedinjene Američke Države postojala opasnost od napada kakve male sku pine islamskih terorista koja bi bila kadra nožićima za karton oteti zrakoplov tipa Boeing. Jedini problem jest u tome što proturaketna obrana nije usmjerena protiv odmetnika, terorista, poput Bin Ladenove Al Kaide, ni protiv država poput Sjeverne Koreje i Irana.
***
Sada postaje jasno da američka Vlada, još od završetka Hladnoga rata 1989., nije nikada ni na trenutak prestala težiti nuklearnoj premoći. Za Washington i američku elitu Hladni rat i dalje traje. Samo su to "zaboravili" priopćiti svijetu.
"Hoće li to novo vrhunsko oružje američkome narodu donijeti sigurnost?", zapitao se Bowman. "Teško. Ali će (prema jednoj Vladinoj analizi) omogućiti našoj vladi da održi sve veći jaz između bogatih i siromašnih na svijetu. To je pravi razlog zbog kojega se milijarderski "zavičajni kub konzervativaca" i plaćenici naftnih kompanija žele riješiti sporazuma ABM.
Važna bilješka uz skupinu iz Projekta za novo američko stoljeće jest činjenica da je 2007. godine američka veleposlanica pri NATO-u bila Victoria Nuland, i sama stručnjakinja za odnose s Rusijom, supruga neokonzervativca Roberta Kagana, predsjednika projekta zvanog "Obnova američkoga obrambenoga sustava", koji je sastavni dio "Projekta za novo američko stoljeće".
Prije negoli je, u siječnju 2001., postao ministar obrane u Bushovoj vladi, Rumsfeld je, osim stoje sudjelovao u Projektu za novo američko stoljeće, skraćeno PNAC-u, bio na čelu Predsjedničkoga povjerenstva koje je zagovaralo izgradnju i primjenu proturaketnoga štita za Sjedinjene Američke Države.
Rumsfeldovu programu proturaketnoga štita snažno se usprotivilo vojno zapovjedništvo. Dana 26. ožujka 2004. četrdeset devet američkih generala i admirala potpisalo je Otvoreno pismo predsjedniku, u kojemu ga mole za odgodu projekta o raketnoj obrani. U pismu se navodi: "Američka tehnologija, kojom se Sjedinjene Američke Države već koriste, može precizno odrediti mjesto lansiranja balističkih raketa. Stoga postoji vrlo mala vjerojatnost da bi se neka država usudila napasti Sjedinjene Američke Države ili dopustiti teroristima da to učine s njezina teritorija, raketom opremljenom oružjem za masovno uništenje, jer bi time riskirali svoje potpuno uništenje budući da bi uslijedila razorna američka odmazda".
Ti autori zaključuju: "Prvi put u gotovo 50 godina Sjedinjene Američke Države danas su na pragu postizanja nuklearne premoći. Vjerojatno će ubrzo, već s prvim napadom, biti omogućeno uništenje dalekometnog nuklearnog arsenala Rusije ili Kine. Taj dramatičan zaokret u nuklearnoj ravnoteži snaga rezultat je niza poboljšanja u američkim nuklearnim sustavima, nagloga smanjenja ruskog arsenala i vrlo sporih koraka modernizacije nuklearnih snaga Kine. Ako Washington ne promijeni svoje planove ili ako Moskva ili Peking ne poduzmu korake za povećanje broja i spremnosti svojih snaga, Rusija i Kina, te ostatak svijeta, još će dugo godina živjeti u sjeni nuklearne premoći Sjedinjenih Američkih Država".
Pentagon je službenu američku vojnu strategiju definirao kao doktrinu Dominacije punoga spektra, a obrana od balističkih raketa bila je jedna od njezinih sastavnica. Prema službenom izvješću Pentagona, Dominacija punoga spektra (Full Spectrum Dominance, FSDS) jest "danas krovna koncepcija za primjenu sile i pruža viziju za buduće združeno djelovanje. Da bi se ta dominacija punoga spektra ostvarila, oružane snage moraju svoje napore oko preobrazbe usredotočiti na ključna područja, koja povećavaju sposobnost združenih snaga za postizanje uspjeha velikim rasponom vojnog djelovanja. Dominacija punoga spektra zahtijeva združeno djelovanje svih dijelova vojske, koncepciju djelovanja, funkcionalnu koncepciju i vrlo važno omogućavanje prilagodljivo različitim uvjetima i ciljevima." "Dominacija punoga spektra shvaća potrebu za zajedničkim djelovanjem vojnih snaga i drugih državnih institucija, važnost suradnje sa saveznicima i s ostalim partnerima."
Dominacija punoga spektra podrazumijeva cjelokupnu zemlju i svemir, čak i cyberspace. Pentagon medu osam prioriteta navodi "djelovanje sa zemlje, iz svemira, iz međunarodnih voda, zračnoga prostora i cyberspacea".
lipnja ministar obrane Rumsfeld dao jedno odobrenje s oznakom vrlo tajno - zapovijed oružanim snagama Sjedinjenih Američkih Država da provedu nešto što se zvalo
Conplan 8022, "koji predsjedniku daje mogućnost za trenutačno izvođenje globalnog udara". Termin
Conplan jest Pentagonova kratica za Contingency Plan (Plan za nepredviđene situacije). Za kakve su se to "nepredviđene" situacije pripremali planeri iz Pentagona? Za preventivan konvencionalni napad na nejaku Sjevernu Koreju, ili možda čak na Iran? Ili za silovit preventivan nuklearni napad na posljednju golemu nuklearnu silu koja nije pod čizmom američke "dominacije punoga spektra", tj. Rusiju? Zamjetne su još dvije riječi - "globalni udar". Riječi su to Pentagona, kojima se opisuje poseban preventivni udar, koji, prvi put od početka Hladnoga rata, uključuje mogućnost nuklearnog napada, protivno tradicionalnom američkome stajalištu da se nuklearno oružje koristi samo za obranu ili odbijanje napada. Kako su neki zapazili, Conplan 8022 bio je drukčiji od tradicionalnih ratnih planova Pentagona, koji su u biti bili planovi obrane od invazije ili napada.
U skladu s Bushovom doktrinom o agresivnom preventivnom napadu, iz 2002. godine, Bushov novi Conplan 8022 bio je plana za napad. Provedbu toga plana moglo se pokrenuti čak na "percepciju", tj. pomisao o postojanju neposredne opasnosti, i to slijedom predsjednikove zapovijedi, tj. bez odobrenja Kongresa. Time su izbrisane ustavne odredbe o kontroli i ravnoteži vlasti, tj. o trodiobi vlasti, koje su u američki Ustav tako pomno ugradili Očevi utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država. Dakle, predsjednik će sam započeti preventivni nuklearni rat. S obzirom na pojedinosti o pogrješnim ili lažnim "percepcijama", u Pentagonu i u Uredu potpredsjednika, o opasnosti od iračkog oružja za masovno uništenje 2003. godine, projektom Conplan 8022 predviđa se da američki predsjednik može zapovjediti raketni napad u slučaju bilo kakve "percipirane" opasnosti, pa makar ona bila samo potencijalna i neprovjerena.
Budući da u Sjedinjenim Američkim Državama nije bilo javne rasprave o
Conplanu 8022,
u široj javnosti nije bilo ni razgovora o kojemu od ovih potencijalno opasnih nuklearnih pitanja. Ono zbog čega Rumsfeldova zapovijed iz lipnja 2004. godine još više uznemiruje svijet, koji se uistinu ponadao da su nuklearne gljive opasnost koja pripada prošlosti, jest činjenica da
Con plan 8022
sadrži značajnu komponentu nuklearnoga napada. Točno je da se od završetka Hladnoga rata smanjuju goleme zalihe nuklearnog oružja u američkome vojnom skladištu. No, izgleda, ne zato što Sjedinjene Američke Države udaljavaju svijet od mogućnosti nuklearnog rata prouzročena pogrješnom procjenom.
***
Washington je 2007. potpisao sporazum s Japanom o suradnji na razvoju raketne obrane. U to je vrijeme intenzivno surađivao s Izraelom na ispitivanju sustava raketne obrane. Svoj obrambeni štit u Europi američka Vlada širi na Poljsku, čiji je ministar obrane Radek Sikorski, blizak prijatelj i saveznik Penta-gonovih neokonzervativaca, ratnih jastrebova, te na Češku. Osim toga, NATO je pitanje ulaska Ukrajine i Republike Gruzije u svoje članstvo odlučio riješiti "po brzom postupku". Unatoč krahu u Iraku, Bliski se istok militarizira mrežom trajnih američkih vojnih baza, od Katara preko Iraka do Afganistana, i šire.
U lipnju 1999. porast broja američkih vojnih baza diljem svijeta poprimio je novu kvalitativnu dimenziju. Poslije bom bardiranja Jugoslavije američke su snage na granici između Kosova i Makedonije započele izgradnju baze Bondsteel. To je gravitacijska stožerna točka buduće nove mreže američkih vojnih baza na svijetu. Baza Bondsteel američkim je zrakoplovnim snagama omogućila lagan pristup naftom bogatom Bliskom istoku i Kaspijskom jezeru, kao i Rusiji. U vrijeme kada je izgrađen, kamp Bondsteel bio je najveća američka vojna baza izgrađena poslije Vijetnamskoga rata, s oko 7.000 vojnika. Tu vojnu bazu izgradila je najveća američka vojna građevinska tvrtka, KBR, koja je u vlasništvu kompanije Halliburton. U to je vrijeme generalni direktor kompanije Halliburton bio Dick Cheney. Prije početka NATO-ova bombardiranja Jugoslavije, 1999. godine, list Washington Post napisao je bez uvijanja da "uz sve krhkije stanje na Bliskom istok raste potreba za vojnim bazama na Balkanu i za pravom preleta iznad Balkana, kako bismo zaštitili izvore nafte na području Kaspijskoga jezera." Kamp Bondsteel bio je samo prva od golemoga broja američkih vojnih baza izgrađenih tijekom toga desetljeća. Osim kampa Bondsteel na Kosovu, koje je tada pravno još bilo dio Jugoslavije, Američka je vojska nastavila izgradnju vojnih baza u Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Albaniji i Makedoniji.
Jedna od najvažnijih, a najmanje spominjanih novih američkih baza, jest baza u Bugarskoj, bivšem sovjetskom satelitu, a danas novoj članici NATO-a. U slučaju sukoba, (prema riječima Pentagona postoje samo "sukobi", a ne više ratovi), kada bi se od Kongresa zatražilo da dade službeno odobrenje za djelovanje vojske i da navede razlog toga djelovanja, vojska bi se bazom Bezmer koristila za brzu "dostavu" ljudstva i opreme na prve crte bojišnice. Sasvim je shvatljivo što se planeri u Kremlju pitaju je li ta prva crta bojišnice u Rusiji?
Sjedinjene Američke Države gradile su vojne baze u Afganistanu odmah poslije munjevita rata što su ga ondje vodile 2001. godine. Zanimljivo je daje istodobno s američkom okupacijom Afganistana porastao uzgoj opijuma u toj zemlji, te daje tijekom nazočnosti američkih vojnih snaga u toj zemlji proizvodnja heroina dostigla rekordno visoku razinu. U prosincu 2004., za posjeta Kabulu, američki ministar obrane Donald Rumsfeld dovršio je planove za izgradnju još devet vojnih baza u Afganistanu, u pokrajinama Helmand, Herat, Ni-mruz, Bal, Host i Paktia. Te su vojne baze izgrađene nakon što su već postojale tri velike američke vojne baze izgrađene neposredno poslije okupacije Afganistana, u zimi 2001. na 2002., tobože kako bi se izoliralo i eliminiralo terorističku opasnost Osame bin Ladena. Američka je Vlada poslije okupacije Afganistana, u zimi 2001., izgradila tri velike vojne baze.
Istodobno je Pentagon sklopio sporazum s Vladom Kirgista-na, u srednjoj Aziji, o izgradnji strateški važne vojne baze - zračne baze Manas kod međunarodne zračne luke u Biškeku. Ne samo što je Manas blizu Afganistana, nego se iz njega može lako napasti naftom i plinom bogato područje oko Kaspijskoga jezera, kao i granice obiju velikih zemalja, Rusije i Kine. Kao dio cijene prihvaćanja pakistanskoga vojnog diktatora generala Perveza Mušarafa za saveznika u ratu protiv terorizma, a ne kao neprijatelja, Washington je iznudio njegov pristanak da se Američko ratno zrakoplovstvo i NATO koriste zračnom lukom Džakobabad, smještenom oko 400 kilometara sjeverno od Ka-račija, "kao potporom u napadu na Afganistan". Još dvije američke vojne baze izgrađene su u Dalbandinu i Pasni. To je samo mali dio goleme mreže vojnih baza koje su u rukama Sjedinjenih Američkih Država i koje je ta zemlja izgradila od 2001. godine.
Za samo nekoliko tjedana od napada na Afganistan, nekako je u cijeloj toj igri prestala potraga za Osamom bin Ladenom. Taj zakleti neprijatelj bez premca ostavljen je na miru, u špiljama Tora Bore.
Samo nekoliko mjeseci poslije okupacije Iraka počele su curiti informacije koje su ukazivale na to da će, prema riječima jednog američkog generala, Pentagon "vrlo dugo" ostati u toj zemlji. Kako bi američkim poreznim obveznicima prikrila vrtoglavo visoke troškove rata u Iraku i okupacije koja je potom uslijedila, Bushova je vlada pribjegla traženju sredstava za financiranje rata u Iraku pomoću raznih "dodatnih računa za financiranje", koje je Kongresu podnosila odvojeno, i to poslije završetka rasprave o glavnom proračunu za taj rat. U dodatnim fondovima za financiranje rata u Iraku, iz svibnja 2005., našla se, duboko skrivena u tekstu, odredba o izgradnji vojnih baza za američke snage, koje je opisala vrlo uvijeno, kao "u nekim vrlo ograničenim slučajevima, trajne baze". Prema pisanju tiska, do 2006. godine Sjedinjene Američke Države izgradile su čak četrnaest stalnih vojnih baza u Iraku, državi koja je samo dvostruko veća od američke savezne države Idaho, što izvrgava ruglu predsjednikova jamstva o tome kako planira povlačenje američkih snaga iz te zemlje. Daleko najvažnija baza u Iraku bile su zrakoplovna baza Balad i kamp Anakonda, nešto sjevernije od Bagdada. Ta baza služi i lovcima Američkoga ratnog zrakoplovstva i transportnim zrakoplovima.
Postavljanje vojnih baza diljem svijeta nije uopće bila ograničena samo na euroazijski kontinent, iako je to američkim vojnim planerima bio očit strateški prioritet. Vojni analitičar Zol-tan Grossman o tome je rekao: "Najizravnija američka intervencija poslije napada na Afganistan bila je na jugu Filipina, protiv (muslimanske) gerilske skupine Abu Sajaf, ogranka skupine Moro. Amerika je tvrdila da je mala skupina Abu Sajaf našla nadahnuće u Bin Ladenu, a zapravo je nastala kao terorističko krilo skupine Moro poslije desetljećima duge pobune te skupine na otoku Mindanao i na otočju Sulu. Američki posebni "instruktori" za specijalne postrojbe provodili su združene "vježbe" s filipinskim snagama u aktivnoj borbenoj zoni. Cilj ime je, navodno, bio postići laku pobjedu, poput one u Grenadi, nad dvjesto pobunjenika, u svrhu postizanja globalnoga propagandnog učinka protiv Bin Ladena. Ali, kada se napad na pobunjenike počne, on se može lako proširiti i na ostale skupine organizacije Moro ili čak na komunističke po bunjeničke skupine na Mindanau. To bi moglo pomoći postizanju drugoga velikog američkog cilja na Filipinima - ponovnoj potpunoj uspostavi američkih vojnih baza, koje su ondje prestale postojati kada je filipinski Senat ukinuo američki nadzor nad zrakoplovnom vojnom bazom Clark i bazom ratne mornarice Subic, nakon što je završio Hladni rat i nakon što su obje baze bile oštećene vulkanskom erupcijom.
U međuvremenu, Amerika je svoj "rat protiv terorizma" usmjeravala i na neka druga područja svijeta, posebice na Južnu Ameriku. Kao što je propagandom Hladnoga rata ljevičarske pobunjenike na jugu Vijetnama i El Salvadora proglašavala marionetama Sjevernoga Vijetnama ili Kube, propagandom "rata protiv terorizma" Amerika je kolumbijske pobunjenike proglasila saveznicima susjedne naftom bogate Venezuele. Predsjednika Venezuele Huga Chaveza opisuje kao "simpatizera" Bina Ladena i Fidela Castra te kao čovjeka koji možda okreće OPEC protiv Sjedinjenih Američkih Država. Chavez može poslužiti kao idealan novi neprijatelj ako se Bin Ladena ikada ukloni. Iako se kriza u Južnoj Americi ne može povezati s islamskim militarizmom, ona je, možda, začetak sljedećega opasnog rata.
Mnogima je na svijetu 2007. godine postalo jasnije kako američka Vlada potiče ratove ili sukobe s narodima diljem svijeta, ne samo zato da bi imala kontrolu nad naftom, iako strateško nadziranje tijeka nafte čini srž "Američkoga stoljeća" još od dvadesetih godina prošloga stoljeća. Krajnji cilj različitih sukoba i američkoga vojnog djelovanja jest nadzirati gospodarstvo svih potencijalnih suparnika, aspira-nata za moć, bilo kojega naroda ili skupine naroda koji bi mogli odlučiti i pokušati ugroziti neospornu primarnu ulogu Amerike kao gospodara u svjetskim razmjerima.
Poslije terorističkih napada na Svjetski trgovački centar, 11. rujna 2001., i pojave "rata protiv terorizma", započeto je brzo širenje američkih vojnih baza, brojčano i geografski.
Rusija i Kina su izgradnju američkih baza u Afganistanu, Pakistanu i trima bivšim sovjetskim republikama Srednje Azije neizbježno vidjele kao posebnu opasnost po svoju sigurnost.
***
Raketna kriza na Kubi iz 1961. dovela je svijet do samoga ruba nuklearnog uništenja. To je, prema svim ozbiljnim izvješćima, bilo jedno od najopasnijih razdoblja u povijesti svijeta.
Andrew Marshall bio je član organizacije osnovane prije gotovo 50 godina, u saveznoj državi Kaliforniji - Instituta RAND u Santa Monici. Zadaća toga instituta bila je, prema riječima njezina člana po imenu Herman Khan, "osmisliti nezamislivo". Drugim riječima, igrali su se ratnih igara i osmišljali zastrašujuće scenarije.
Wolfowitz je bio i autor kontroverzne Bushove doktrine iz 2002. godine, prema kojoj Sjedinjene Američke Države imaju pravo voditi "preventivne" ratove kako bi zadržale premoć na svjetskoj razini.
Godine 2000., neposredno prije početka napada na Irak, Marshall je u jednom od svojih rijetkih intervjua jednom novinaru rekao kako će ubrzo, jamačno tijekom sljedećih deset godina, biti dostupni proizvodi "neuralne farkmakologije... nove vrste droge. Te droge imaju osobine prirodnih spojeva, tj. hormona, u ljudskome organizmu, samo što imaju sposobnost utjecati na promjenu ponašanja i povećanje radne učinkovitosti".
Afganistan, a zatim i Irak, postali su golema i jeziva pokusna područja za testiranje mnogih zamisli Marshallova projekta zvanog Revolucija u vojnim poslovima. Već najmanje deset godina, neprestana tema Marshalla i ostalih jest zamisao o tome da se priroda ratovanja nalazi na pragu prevrata dok se mnoge zemlje prilagodavaju na dvije važne promjene.
Prema pisanju lista Multinational Monitor iz siječnja/veljače 2003. godine, svaki važniji čimbenik strategije nacionalne sigurnosti vlade predsjednika Georgea W. Busha - od doktrine preventivnih napada i "promjene režima" u Iraku preko agresivnog stajališta glede nuklearnog rata do odlučnosti glede izgradnje protu-raketnog obrambenog sustava u stilu Rata zvijezda - stvoren je i razrađen prije negoli je Bushova vlada preuzela dužnost, u konzervativnim trustovima mozgova, poput Centra za sigurnosnu politiku, Nacionalnog instituta za javnu politiku i Projekta za novo američko stoljeće, koje financiraju korporacije za proizvodnju oružja.
Iskorištavajući strah naroda, nastao poslije 11. rujna 2001. i imun na smanjenje proračuna nametnuta doslovno svim drugim područjima državne potrošnje, vojno-industrijski kompleks odveo je Sjedinjene Američke Države u rat u Iraku i u stanje stalno zaraćene države.
Ta doktrina preventivnog ratovanja, kao politika Sjedinjenih Američkih Država, otvorila je Pandorinu kutiju za unilateralne ratove po cijeloj kugli zemaljskoj.
U početku je predsjednik Bush dan 11. rujna nazvao "novim Pearl Harborom". No, taj je izraz ubrzo prestao spominjati.
Zahtjev zamjenika američkog ministra obrane Wolfowitza, ministra obrane Donalda Rumsfelda i ostalih, neposredno poslije terorističkog napada od 11. rujna 2001., za pokretanje vojnog napada na Irak, umjesto da se late potrage za navodnim kreatorom toga događaja Osamom bin Ladenom, naveo je mnoge pronicljive istražitelje da se zapitaju nije li taj napad, zapravo, imao svrhu biti "novi Pearl Harbor", kakav su autori izvješća Projekta za novo američko stoljeće zdušno priželjkivali. Jesu li optužbe na račun neuhvatljivog Osame bin Ladena, kao čovjeka koji stoji iza 19 terorista, koji govore arapski i koji su primitivnim nožićima za rezanje kartona oteli četiri i preusmjerili tri sofisticirana putnička Boeinga, što su mnogi iskusni piloti nazvali nemogućim, također operacija "lažnog stijega"? Ako jesu, gdje je bio pravi "stijeg"? Ono stoje, u mjesecima poslije 11. rujna, postalo jasno jest činjenica daje taj teroristički napad, u najmanju ruku, poslužio kao izgovor za pokretanje rata protiv islama, pod izlikom "rata protiv terorizma", tj. sukoba civilizacija, koji je profesor sa Sveučilišta Harvard Samuel Huntington opisao još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Mnogi stručnjaci za međunarodne tajne službe počeli su pomišljati na najmračniji scenarij - da je napad od 11. rujna bio operacija "lažnog stijega". Bivši direktori njemačke obavještajne službe BundesVerfas-sungsschutz Eckehardt Wethebach izjavio je za tisak, odmah poslije 11. rujna, da su za takvu "smrtonosnu preciznost" i za tako "golem plan", koji stoji u pozadini toga napada, potrebne "godine planiranja". Za tako sofisticiranu operaciju, rekao je Werthebach, potre ban je "čvrst okvir" državne tajne službe, kakav ne postoji u "labavo povezanoj skupini" terorista, poput one koju je navodno vodio Mohamed Ata dok je studirao u Hamburgu.
U planiranje takve vojne operacije moralo je biti uključeno mnogo ljudi, a VVerthebach je ukazao i na činjenicu da nije bilo curenja informacija, kao još jedan dokaz o tome da je taj napad bio "operacija koju je organizirala država". Kao član Bundestaga (njemačkoga parlamenta), Andreas von Biilow bio je od 1969. do 1994. član i predsjednik Parlamentarnog odbora za nadzor triju ogranaka njemačke tajne službe. Gospodina Von Biilow izjavio je agenciji Associated Press da vjeruje kako iza terorističkog napada od 11. rujna stoje Izraelska obavještajna služba Mossad i CIA. Rekao je da vjeruje kako su planeri toga napada iskoristili korumpirane "plaćenike" poput palestinskog terorista Abua Ni-dala, kojega je von Biilow nazvao "instrumentom Mossada", visoke operativce Stasija (bivše tajne službe bivše Istočne Njemačke), ili libijske agente, koji organiziraju terorističke napade koristeći se predanim borcima, primjerice, palestinskim i arapskim "borcima za slobodu". I VVerthebach i Von Biilow izjavili su kako je naprosto neshvatljivo da o tome napadu nije bilo otvorene i službene istrage, poput svjedočenja pred američkim Kongresom. Potpredsjednik Cheney odbacio je zahtjeve za takvom istragom, uz tvrdnju da bi to "odvratilo" od rata protiv terorizma. Tek je u rujnu 2002., punu godinu dana poslije toga napada, Kongres je, ali ne i Bijela kuća, osnovao službeno povjerenstvo za istragu događaja oko 11. rujna 2001. Supredsjedatelji Kongresnoga povjerenstva bili su senator iz savezne države Floride Bob Graham i bivši agent CJA-e Porter Goss, kojega je predsjednik George VV. Bush poslije toga osobno imenovao direktorom CIA-e. Od istrage kojom su rukovodili Graham i Goss nije se moglo očekivati ništa što bi i približno sličilo neutralnoj i poštenoj istrazi. Kao stoje izjavio jedan istražitelj iz Kanade, u konačnom izvješću, objavljenom u rujnu 2003., nije bilo ključne poveznice između navodnih otmičara zrakoplova, tj. pripadnika Al Kaide, i pakistanske tajne službe ISI, koja je bila blisko povezana s taliban-skim snagama i snagama Al Kaide:
"Dana 11. rujna ujutro, trojica članova Kongresa, Bob Graham, Porter Goss i Jon Kyi (koji su bili u kongresnom izaslanstvu u Pakistanu) doručkovala su na Capitol Hillu s generalom Ahma-dom, navodnim 'financijerom', da se poslužimo izrazom FBI-a, 'koji je stajao iza otmičara zrakoplova koji su počinili napad od 11. rujna. Na tome su sastanku bili i pakistanski veleposlanik u SAD-u Maliha Lodhi te nekoliko američkih senatora i članova Odbora Zastupničkoga doma Kongresa za tajne službe. U jednom novinskom izvješću taj je sastanak opisan kao 'nastavak sastanka" održanog potkraj kolovoza u Pakistanu. Kada je počinjen napad na Svjetski trgovački centar, general Mahmud Ahmad, direktor pakistanske tajne službe, prema riječima senatora Grahama, 'bio je vrlo dirnut i pun sućuti prema narodu Sjedinjenih Američkih Država (Stuart News Compaiiy Press Journal, Vero Beach, Florida, 12. rujna 2001.). Način na koji je Bob Graham opisao generala Ahmada suprotan je opisu Washington Posta, u kojemu se kaže: 'Dana 11. rujna ujutro Goss i Graham doručkovali su s pakistanskim generalom po imenu Mahmud Ahmad, direktorom pakistanske tajne službe, koji će ubrzo poslije toga biti smijenjen. Ahmad je bio na čelu jedne agencije za špijunažu zloglasno bliske Osami bin Ladenu i Talibanima'
(Washington Post, 18. svibnja 2002.). Iako je u kongresnoj istrazi prikupljeno mnoštvo obavještajnog materijala, iz dokumenata o saslušanjima provedenim tijekom te istrage bila su pomno uklonjena brojna izvješća novinara i izvješća tajnih služba, objavljena u mnogim velikim i malim medijima, koja potvrđuju da su ključni članovi Bushove vlade sudjelovali u političkoj kamuflaži.
Kada je Horst Ehmke, čovjek koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pod izravnim nadzorom tadašnjega kancelara Willija Brandta, koordinirao njemačkim tajnim službama, vidio televizijske snimke napada od 11. rujna, rekao je da mu djeluju kao "holivudski uradak... Teroristi ne bi mogli izvesti takvu operaciju sa četiri oteta zrakoplova bez potpore neke obavještajne službe". No, nije želio imenovati nijednu tajnu službu. Događaje od 11. rujna još je izravnije opisao jedan visoki ruski vojni dužnosnik, prekaljen znalac metoda iz Hladnoga rata, general Leonid Ivašov. U govoru što ga je održao na jednoj međunarodnoj konferenciji u Bruxellesu početkom 2006. rekao je: "... terorizam nije nešto neovisno o svjetskoj politici, nego jednostavno njezin instrument, sredstvo za stvaranje jednopolar-nog svijeta, s jednim svjetskim sjedištem, izlika za brisanje državnih granica i postizanje vladavine nove svjetske elite. Upravo ta elita jest ključni čimbenik svjetskog terorizma, njegov ideolog i njegov 'kum'. Glavna meta te svjetske elite jesu povijesna, kulturološka, tradicionalna i prirodna realnost, postojeći sustav odnosa među državama te svjetski nacionalni i državni poredak ljudske civilizacije i nacionalnog identiteta. Današnji međunarodni terorizam jest fenomen u kojemu se državne i nedržavne političke strukture zajednički koriste terorom kao sredstvom za postizanje političkih ciljeva pomoću zastrašivanja ljudi, psihološke i socijalne destabilizacije, eliminacije otpora moćnih organizacija i stvaranja odgovarajućih uvjeta za manipuliranje državnom politikom i ponašanjem ljudi cijelih zemalja. Terorizam je oružje kojim se koriste u novoj vrsti rata. Istodobno, međunarodni terorizam, u sprezi s medijima, postaje upraviteljem globalnoga procesa. Točnije rečeno, upravo simbioza medija i terora omogućuje mijenjanje međunarodne politike i postojeće stvarnosti. Ako u tome kontekstu analiziramo ono što se 11. rujna 2001. dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama, možemo doći do sljedećih zaključaka: 1. Organizatori toga napada bili su politički i poslovni krugovi koji su zainteresirani za destabilizaciju svjetskoga poretka i koji su imali sredstva za financiranje te operacije. Politička konce pcija te akcije sazrela je ondje gdje su se pojavile napetosti u upravljanju financijskim i ostalim sredstvima. Razloge za taj napad moramo tražiti u podudarnosti interesa krupnog kapitala na svjetskoj i transnacionalnoj razini, u krugovima koji nisu bili zadovoljni dinamikom ni smjerom procesa globalizacije. Za razliku od tradicionalnih ratova, o čijoj koncepciji odlučuju generali i političari, ovoga su puta to učinili oligarsi i njima podložni političari. 2. Samo tajne službe i njihovi trenutačni direktori, ili oni umirovljeni, ali koji još uvijek imaju utjecaja unutar državne organizacije, imaju mogućnost isplanirati, organizirati i provesti operaciju takvih razmjera. Općenito, tajne službe stvaraju, financiraju i nadziru ekstremističke organizacije. Bez potpore tajnih služba te organizacije ne mogu postojati, a kamoli izvoditi operacije takvih razmjera unutar tako dobro zaštićenih država. Planiranje i izvođenje jedne operacije takvih razmjera iznimno je složeno. 3. Osama bin Laden i Al Kaida ne mogu biti organizatori ni izvođači napada od 11. rujna. Oni nemaju potrebnu organizaiju, sredstva ni vođe. Stoga je trebalo stvoriti ekipu profesionalaca, a arapski kamikaze samo su statisti kako bi se zamaskiralo operaciju. Operacija terorističkih napada izvedenih 11. rujna skrenula je tijek događaja u svijetu na smjer koji su izabrali transnacionalna mafija i međunarodni oligarsi, to jest, oni koji se nadaju da će preuzeti vlast nad prirodnim bogatstvima na ovome planetu, nad svjetskom informacijskom mrežom i nad tijekom kapitala. Ta je operacija išla u korist američkoj gospodarskoj i političkoj eliti, koja također teži ovladavanju svijetom." Ivašov je potom nastavio s objašnjenjem zašto je stvaranje prevladavajućeg mita o tome okrutnom i neuhvaljivom "međunarodnom terorizmu" bilo jedno od idealnih sredstava za ostvarenje projekta čiji je cilj ovladavanje svijetom: "Uporaba termina 'međunarodni terorizam' ima ove ciljeve: • prikriti prave ciljeve snaga koje su raspoređene po cijelome svijetu i bore se za dominaciju i vlast te usmjeriti ljude na borbu koja ima nedefinirane ciljeve, protiv nevidljiva neprijatelja; • uništiti temeljne međunarodne norme i promijeniti pojmove kao što su agresija, državni teror, diktatura i pokret za nacionalno oslobođenje; oduzeti ljudima njihovo legitimno pravo da se bore protiv agresije i odbace djelovanje stranih obavještajnih služba; • uspostaviti načelo nepriznavanja nacionalnih interesa, preobraziti ciljeve na vojnom području davanjem prioriteta ratu protiv terorizma, uništiti logiku vojnih savezništava na štetu zajedničke obrane i u korist antiterorističke koalicije, rješavati gospodarske probleme strogom vojnom diktaturom, koristeći se ratom protiv terorizma kao
Ima i onih koji Georgea W. Busha, Cheneyja i Rumsfelda drže izravno odgovornima za događaje od 11. rujna. Stanley Hilton, bivši načelnik ureda senatora Boba Dolea, danas ugledan odvjetnik u Washingtonu, zastupa stotine obitelji žrtava napada od 11. rujna. On je predsjednika Busha tužio za umiješanost u taj napad. U jednom intervjuu, koji je 10. rujna 2004. dao radioemisiji Alexa Jonesa, Hilton je izjavio: "... tužimo Busha, Condoleezzu Rice, Cheneyja, Rumsfelda, i Muellera (direktora FBI-ja) za sudioništvo, zato što su oni osobno ne samo dopustili da se taj napad dogodi, nego i zato što su ga i zapovjedili... više dokaza, koje sam tijekom godinu i pol dana uspio prikupiti, potpuno mi jasno pokazuje da je to nedvojbeno Vladina operacija i da je ta operacija najveći čin izdaje i masovnog ubojstva u američkoj povijesti". Taj Washington ski odvjetnik izrazio je uvjerenje da se četirima zrakoplovima, kojima je počinjen napad, "upravljalo daljinski, kao što sam već rekao prije godinu i pol dana, postoji sustav zvan Kiklop. U nosu zrakoplova postoji kompjutorski čip pomoću kojega kontrola sa zemlje može oduzeti pilotu nadzor nad zrakoplovom, pilotirati i usmjeriti ga ravno u nebodere".
Taj odvjetnik neće nikada dobiti na sudu, niti postoji vjerojatnost da će javnost i svijet ikada dobiti dokaze, tj. saznati istinu, osobito nakon što Bushova vlada odrješito odbija imenovati neovisno povjerenstvo za istragu događaja od 11. rujna i nakon što je dopustila da ključni dokazi, kao što su željezni stupovi Svjetskog trgovačkog centra, budu odmah brodovima otpremljeni preko oceana u otpad. Bushov saveznik, newyorški gradonačelnik Rudy Giuliani, kojega su mediji prozvali "junakom 11. rujna", izdao je nalog kojim je njujorškim vatrogascima zabranio da pokušaju pronaći posmrtne ostatke svojih poginulih kolega i čak dao uhititi nekoliko vatrogasaca koji su se oglušili na njegovu zapovijed.
Aluzijom na Pearl Habor, taj živi simbol za sve Amerikance, predsjednik Bush poslužio se ubojitim riječima. No, upravo su te riječi mnoge navele na mnoga pitanja, na neugodna pitanja o tome što su i koliko su on i njegova vlada znali prije 11 rujna. Tko god daje, na kraju krajeva, odgovoran za napade 11. rujna 2001. godine, nepobitan rezultat bile su histerija u Američkoj vojsci i mobilizacija vojnih snaga kakve nisu viđene od napada na Pearl Harbor, tj. od prosinca 1941., kada su Sjedinjene Američke Države, u Drugome svjetskome ratu, ušle u rat protiv Njemačke, Japana i Italije. Za japanski napad na Pearl Harbor, kako je 1946. godine utvrđeno u saslušanju pred Kongresom, koje nosi oznaku "tajno", predsjednik Roosevelt i šačica visokih vojnih dužnosnika saznali su znatno prije, tj. nekoliko dana prije negoli je Japan bombardirao tamošnju američku flotu. Taj se napad mogao izbjeći i tako spasiti živote tisuća američkih građana. Roosevelt je hladnokrvno odlučio "pustiti da se to dogodi", kako bi Sjedinjene Američke Države uveo u rat, za koji su on i njegovi vodeći planeri proračunali da ga mogu dobiti. Bio je to prvi pucanj u ratu kojim je trebalo uspostaviti ono što će Henry Luce nazvati "američkim stoljećem".
***
Tijekom suradnje s CIA-om, George Herbert Walker Bush,
otac današnjega predsjednika, odigrao je glavnu ulogu u stvaranju i sustavnom širenju vjerskih kultova u korist Rockefellerova kruga, kultova koji paradiraju pod nazivom "ponovno rođeni kršćani". Tijekom godina provedenih u Teksasu, došao je na lukavu ideju o tome kako bi se moglo manipulirati prostodušnim vjernicima - siromašnim američkim bijelcima u siromašnim saveznim državama južnoga pojasa Sjedinjenih Američkih Država.
Boykin, taj radikalni "ponovno rođeni" kršćanski cionist, podrijetlom iz savezne države Sjeverne Karoline, točnije, iz njezina ruralnoga dijela koji pripada "biblijskome pojasu", nakon što je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća u Mogadišu predvodio katastrofalnu akciju protiv muslimanskih snaga pod zapovjedništvom Osmana Ate, govoreći o Atinti nastupu na CNNu, rekao je: "Narugao n am se i rekao: 'Nikada me neće uhvatiti, jer će me Alah štititi. Alah će me štititi'. Ma, znate što?", dodao je Boykin za CNN, "Ja sam znao da je moj Bog veći od njegova.
Znao sam da je moj Bog pravi Bog, a da je njegov samo idol".
U lipnju 2003. general Boykin jednom je novinaru rekao:
"Pravi neprijatelj jest duhovni neprijatelj. On se zove Knez tame. Neprijatelj je stvorenje zvano Sotona". Poslije je dodao: "Nikada nećemo napustiti Izrael... Mnogi su od nas zabrinuti zbog raja. Raj je vaša nagrada. Ovdje ste da kao vojnici krenete na neprijatelja". I još je rekao: "Ali oni koji vjeruju u Gospodina obnovit će svoju snagu. Vinut će se u nebo kao orlovi, trčat će i neće se umoriti, hodat će i neće klonuti... Ako nema Boga, nema ni nade. Ne dopustite da mediji i liberali pokolebaju vašu vjeru. Molite za Ameriku i mi ćemo pobijediti".
Taj je govor graničio s kršenjem američke ustavne odredbe o
odvajanju crkve od države.3 Boykina su javno branili ministar obrane Rumsfeld, predsjednik George W. Bush i načelnik Združenoga stožera oružanih snaga. Bio je to pokazatelj goleme moći "ponovno rođene" kršćanske desnice unutar visokih slojeva Američke vojske.
Bitna jezgra te političke moći bila je mreža takozvane kršćanske desnice, "ponovno rođenih" kršćanskih cionista, okupljenih u tajnom lobiju poznatijem kao Vijeće za nacionalnu politiku, ili, skraćeno, CNP (Council for National Policy). Jack Abramoff, Tom DeLay i desetci vodećih republikanaca u Bushovoj vladi jesu ili su bili članovi CNP-a. O toj se organizaciji u javnost vrlo malo zna. Jednako tajnovita kao i Bilderberška skupina, ako ne i
još tajnovitija, ta organizacija ne daje nikakve izjave za tisak,
sastaje se u tajnosti i nikada namjerno ne otkriva imena svojih članova.
Iza navodno kršćanske konzervativne fasade, Vijećem za nacionalnu politiku vladala je kombinacija članova među kojima su bili mnogi izravno povezani ili su bili članovi organizacija poput Malteških vitezova, Vijeća za međunarodne odnose, Crkve ujedinjenja
Sun Myung Moona, Scientološke crkve, masonstva, CIAe,
nacista, Univerzalne i pobjedničke crkve, Ku Klux Klana, Zaklade Templeton i raznih drugih sekta.
Početkom mandata George W. Busha, 2001. godine, to djelovanja na lokalnoj razini, među najširim slojevima, potpuno upravljano iza scene i koordinirano iz jednoga središta, Odbora za nacionalnu politiku, izgradilo j e među kršćanskom desnicom politički stroj koji je kadar odlučiti o pobjedi ili porazu kandidata za Kongres.
Pokušaj smjenjivanja predsjednika Clintona bio je navodno
još jedan projekt osmišljen u Vijeću za nacionalnu politiku.
Godine 1994. to je vijeće pokrenulo akciju s namjerom da razotkrije "zlo koje je preplavilo Clintonovu vladu" iznošenjem na vidjelo predsjednikovih navodno nezakonitih i nemoralnih p o stupaka.
LaHaye je pao u veliku nemilost kada su njega i njegovu
suprugu doveli u vezu s p a s t o r om Sun Myung Moonom i njegovim kultom zvanim Crkva ujedinjenja, odnosno, sa činjenicom da su od Moona uzeli stotine tisuća dolara. Kada je Moon optužen za utaju poreza, LaHaye mu je priskočio u pomoć. Tada je ta "mitologija" izbila u javnost.
LaHaye se pokušao povući, no bilo j e prekasno. Ugled mu je
već bio ozbiljno poljuljan. No, ipak se izvukao, uz pomoć multimilijunske zarade od prodaje knjiga iz serije Left Behind i ozračja koje je, kao posljedicu događaja od 11. rujna 2001., stvorio njegov prijatelj, "ponovno rođeni" kršćanin, predsjednik George W. Bush.
Poslije 11. rujna 2001. i Jerry Falwell i Pat Robertson, obojica
"televizijski evangelisti" i kršćanski cionisti, otvoreno su pozivali na "sveti rat protiv islama". Robertson je poslije toga zagovarao i izvođenje atentata na demokratski izabranog predsjednika Venezuele Huga Chaveza.
Ahmanson je bio i jedan od najvećih dioničara u drugoj po
veličini američkoj kompaniji za proizvodnju elektroničke opreme za glasovanje dodirom ekrana zvane Election System & Software, skraćeno ES&S, koja je, uz opremu korporacije Diebold Corp., kako se procjenjuje, obrađivala 8 0% američkih elektroničkih glasova takozvane "crne kutije". Mnogi ljudi drže da su pomoću te tehnologije glasovanja, koju je omogućila oprema korporacija Diebold i ES&S-a, na prijevaru prebačeni glasovi u korist Georgea W. Busha u saveznoj državi Ohio 2004. godine, čime je osiguran njegov ponovni izbor za predsjednika.
Neki članovi Vijeća za nacionalnu politiku istodobno su i članovi raznih takozvanih lcršćanskih organizacija, kao što su Focus on the Family (Žarište na obitelji) Jamesa Dobsona, Campus Crusade for Christ (Sveučilišna križarska vojna za Krista) Billa Brighta, koja djeluje na mnogim sveučilištima diljem Amerike, Maranatha Shepherding Group (Pastirska skupina Maranatha) Roberta Weinera, the Gideona (Gideonci), Youth for Christ (Mladež za Krista), World Vision (Vizija svijeta), Wycliffe Bible Translators (Wycliffeovi prevoditelji Biblije), koja je povezana s
CIA-om, Evangelical Association (Evangeličko udruženje) Billyja Grahama, Intercessors for America (Zagovaratelji Amerike), International Charismatic Bible Ministeries (Međunarodne karizmatske biblijske službe), National Evangelical Association (Nacionalno evangeličko udruženje), National Religious Broadcasters Association (Nacionalno udruženje vjerskih radija i t e levizija),
Promise Keepers (Ispunitelji obećanja) i mnoge druge
organizacije koje su kršćanske samo po nazivu.
Nevjerojatno širenje američke kršćanske desnice poslije
osamdesetih godina prošloga stoljeća nije bila spontana epidemija kršćanskih vrijednosti s t o j e zahvatila američki narod.
Glavne karakteristike te epidemije umjetno su stvorene, manipulirane i poticane u sklopu jednog od najkolosalnijih i najbizarnijih projekata društvenog inženjeringa u povijesti modernoga svijeta. Američki narod sustavno se pretvaralo u horde sukobljenih manihejskih sekta i karizmatika spremnih položiti život za svoga "vođu", bio on predsjednik George W. Bush, Dick Cheney ili netko drugi. To se očitovalo u svakodnevnom zlostavljanju ljudi i u grozotama š to su ih zaslijepljeni američki vojnici počinili nad nedužnim ženama i djecom u Iraku i Afganistanu. Stvaranje fundamentalističkih kultova "ponovno rođenih" kršćana od CIA-e i drugih agencija američke Vlade zapravo je počelo pedesetih godina prošloga stoljeća. Prvi takav projekt bio je u službi braće Rockefeller - Nelsona Laurancea i Davida - u svrhu
njihovih poslovnih pothvata. Tada je CIA počela potpomagati slanje pripadnika fundamentalističke sekte "Kršćanskih prevoditelja Biblije" u misije u ruralna područja zemalja J u ž n e Amerike, kako bi se pomoću njih dočepali golemih rudnih bogatstava i zemlje duboko u amazonskoj prašumi u Brazilu, Venezueli i diljem Latinske Amerike.
Sjedinjene Američke Države t r e balo je pretvoriti u naciju zombija spremnih, doslovno, "ubijati 'za Krista'" u velikim budućim ratovima protiv pogana koji još
nisu poznati, bio to "bezbožni komunizam sovjetskoga carstva zla", kao tijekom Hladnoga rata, bili to "pogani islamskoga terora", kako ih se opisalo nejasnim i nikada završenim "ratom protiv terorizma" predsjednika Georgea W. Busha. Godine 1999. meksički katolički nadbiskup Javier Lozano Barragan izjavio je da se izvorište zabrinjavajućega širenja fundamentalističkih religijskih sekta u Latinskoj Americi može naći u jednom izvješću iz kolovoza 1969., koje je američkom predsjedniku Richardu Nixonu poslao Nelson A. Rockefeller, bogati nasljednik kompanije Standard Oil, osoba koja je u vrijeme Drugoga svjetskoga rata bila direktor američke obavještajne službe u Latinskoj Americi. U tome Rockefellerovu dokumentu pisalo je
da, poslije Drugoga vatikanskoga koncila "Katolička crkva više nije pouzdan saveznik (sic) za Sjedinjene Američke Države ni jamac socijalne stabilnosti na južnoameričkome kontinentu. Nelson Rockefeller istaknuo je "potrebu da se katolike u Latinskoj Americi pretvori u neke druge kršćane". George H. W. Bush, direktor CIA-e iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća i dugogodišnji podupiratelj planova obitelji Rockefeller, odigrao je glavnu ulogu u širenju fundamentalističkih sekta ne samo u Latinskoj
Americi nego i diljem Sjedinjenih Američkih Država.
Novinar istražitelj i dobitnik nagrade za novinarstvo Daniel
Hopsicker, na temelju dokaza iz jednog drugog izvora, potvrdio je navod o tome kako je CIA kasnih šezdesetih godina potajno radila na stvaranju pokreta zvanoga Jesus Movement (Isusov pokret), izrasla na društvenim previranjima u vrijeme Vijetnamskoga rata.
Honorar što ga je Bush dobio samo za pojavljivanje u Buenos
Airesu iznosio je između 100 i 500 tisuća dolara. Izvori bliski
Crkvi ujedinjenja govore o tome kako slični aranžmani između Busha i Moona dosežu milijunske iznose, a jedan izvor čak tvrdi daje Bush tako zaradio 10 milijuna dolara.
Shackley je financirao ubojstva što su ih počinjali uzgajivači
opijuma iz plemena Meo, a novac od droge koristio je za financiranje svojih plaćeničkih odreda. Osnovao je odred za politička ubojstva zvan Skupina za vojnu pomoć - skupina za posebne operacije (Military Assistance Group - Special Operations Group, skraćeno MAG-SOG). Jedan od zapovjednika toga odreda bio je general John K. Singlaub, a Oliver North i Richard Secord bili su časnici te postrojbe. Do 1971. taj Shakleyjev, Singlaubov i Northov odred poubijao je 10.000 civila u jugoistočnoj Aziji u sklopu CIA-ine operacije zvane "Operation Phoenix" (Operacija Feniks).
***
U uobičajenim uvjetima američki kršćanski cionisti ostali bi
samo jedna od mnogih malenih sekta u Americi koje sebe nazivaju kršćanima. Događaji što su uslijedili poslije šokantnih terorističkih napada od 11. rujna 2001. godine i demagoško manipuliranjetim događajima od predsjednika Georgea W. Busha, pripadnika "ponovno rođenih kršćana", dramatično su to promijenili i kršćanski cionizam pretvorili u vrlo ozbiljnu političku snagu na američkoj političkoj pozornici, tim više što su većina njezinih pripadnika bili bijelci republikanci iz višega srednjeg sloja. Oni su stvorili vrlo organiziran nacionalni politički stroj i svoju su
moć koristili kao gotovo presudan čimbenik o kojemu je često ovisilo hoće li neki kandidat za predsjednika ili člana Vlade pobijediti ili izgubiti.
U emisiji televizije CBS zvanoj "Šezdeset minuta", iz listopada 2002., Robertsonov prijatelj, kršćanski cionist pastor Jerry Falwell izjavio je: "Mislim d a j e Muhamed bio terorist, nasilnik, čovjek r a t a . . . " Bushov "rat protiv terorizma" njegova je baza kršćanskih
cionista nazvala sveti "križarski rat" protiv islama,
"sukob civilizacije" sir Bernarda Lewisa, koji je, u svome slavnom članku u časopisu Foreign Affairs iz 1993., profesor s Harvadskoga sveučilišta Samuel Huntington pretvorio u Sukob civilizacija. Po toj teoriji, poslije raspada Sovjetskoga Saveza glavni sukobi na svijetu događat će se između suprotstavljenih kulturoloških i religijskih identiteta.
U svome članku iz 1993. Huntington piše: "Svjetska politika
ulazi u novu fazu, u kojoj će velike podjele unutar čovječanstva i glavni uzrok sukoba među državama biti kulturološki. Civilizacije - te najveće kulturološke skupine ljudi - razlikuju se j e d na od druge po religiji, povijesti, jeziku i tradiciji. Te su razlike duboke i postaju sve važnije. Od Jugoslavije, preko Bliskog istoka do središnje Azije, trusne crte podjele civilizacija jesu crte bojišnice u budućnosti. U toj novoj eri kulturoloških sukoba,
Sjedinjene Američke Države moraju stvoriti savez sa sličnim
kulturama i širiti svoje vrijednosti kamo god je to moguće.
Potpora konzervativnih kršćana Izraelu velikim se dijelom
temelji na raznim proročanstvima o židovskome narodu u "posljednjim vremenima" koja se, prema njihovu vjerovanju, nalaze u cijeloj Bibliji. Oni ih drže kao n e š t o što ima glavnu ulogu u onome što zovu the end of t h e world as we know it, skraćeno TEOTWAWKI, a znači "kraj svijeta kakav poznajemo".
Tome organiziranom lobiju "ponovno rođenih kršćana", ultrakonzervativnih birača, pripisana je zasluga za ponovni izbor Georgea W. Busha za predsjednika, 2004. godine. Prema jednoj analizi američkih glasačkih blokova iz 2003., kršćanska desnica čini najveći aktivni društveni pokret u Sjedinjenim Američkim Državama i najveći birački blok u Republikanskoj stranci Georgea Busha.
Dana 19. listopada 2004. dr. Daniel Akin, dekan Baptističkoga teološkog sjemeništa za jugoistok Amerike (Southern Baptist
Theological Seminary) objavio je Otvoreno pismo, koje su
potpisala 72 svećenika Evangelističke crkve i u kojemu potiču američki narod da se "pri izboru kandidata vode biblijskim vrijednostima". Kao razloge zbog kojih treba glasovati za republikance a ne za demokrate, naveli su homoseksualne brakove, istraživanje matičnih stanica i navodnu obranu od "terorista". Pismo su potpisali najistaknutiji članovi kršćanske cionističke desnice, koji podupiru Busha i Šarona kao dio programa o "ispunjenju biblijskoga proročanstva".
Ključni čimbenik u pojavi kršćanske desnice posljednjih godina u Americi jest organizirano djelovanje u svrhu postizanja političkog utjecaja, a ne samo radi religioznog životnog stila i crkvene pobožnosti.
Grace Halsell, koja je nedavno preminula, odrasla je na istome teksaškom tlu na kojemu j e dominirao kršćanski fundamentalizam
koji je zahvatio Georgea W. Busha. Šezdesetih je godina
postala pisac govora za Bijelu kuću, a poslije toga hrabra novinarka, koja je svoje posljednje godine života posvetila razotkrivanju opasnih veza Falwella i ostalih takozvanih ponovno rođenih kršćana s izraelskom desnicom.
Tijekom osamdesetih godina, kako bi shvatila fenomen "ponovnorođenih" kršćana, koji je u to vrijeme harao Sjedinjenim Američkim Državama, gospođa Halsell je, sa skupinom koju je predvodio Falwell, otputovala u Izrael. O tome je napisala: "Moje me istraživanje dovelo do pitanja zašto kršćanin poput Jerryja Falwella moli za kraj svijeta? Moramo li potpuno uništiti ovaj svijet da bismo stvorili 'novo nebo i u novu zemlju?'" Njezini su
zaključci bili doista uznemirujući.
Na zajedničkom biblijskom putovanju po Izraelu i Svetoj zemlji, 1983. godine, shvatila je d a j e Falwell postao blizak prijatelj izraelske desnice. Uočila je jednu zanimljivu činjenicu – da Falwellovo putovanje nije bilo posjet kršćanskim mjestima u Svetoj zemlji, nego putovanje koje su u cijelosti vodili izraelski vodiči i na kojemu su se posjećivala samo mjesta koja su Izraelcima bila od interesa. Štoviše, izraelska mu je Vlada darovala osobni privatni mlažnjak Lear kako bi mogao putovati po Sjedinjenim
Američkim Državama.
Falwell i neki drugi "ponovno rođeni" američki kršćanski fundamentalisti govorili su da vjeruju kako je "Božja volja" to što Izrael namjerava ostvariti veću dominaciju na Srednjem istoku, jer će to svijet j o š više približiti biblijskome "sudnjemu danu", kada će "pravi vjernici" biti spašeni i u mističnom "uzašašću" uzneseni na nebo, a ostali će biti uništeni u završnoj bitki kod Armagedona. U toj će se bitki, prema mišljenju Falwella i njegovih prijatelja, Židovi sukobiti s muslimanima.
Gospođa Halsell intervjuirala je više Amerikanaca aktivno
uključenih u nastojanja da "ubrzaju" konačni Armagedon. Jedan od njih bio je Terry Risenhoover, naftaš iz savezne države Oklahome i "ponovno rođeni" kršćanski cionist, koji je bio blizak Bijeloj kući za vrijeme mandata predsjednika Reagana. Risenhoover je otvoreno govorio o svojim stajalištima. Financirao je ljude u Izraelu i u drugim zemljama, koji će ponovno sagraditi srušeni Salomonov hram, takozvani treći hram, na mjestu jednog
od najvećih islamskih svetišta, Kupoli na stijeni džamije Al
Aksa u Jeruzalemu.
Glavni Bushov savjetnik za pitanja obitelji James Baker III.
djelatnik teksaške odvjetničke tvrtke Baker & Botts te kompanije Carlyle Group, pripadnik je visokoga reda masonske organizacije Škotski obred. Za predsjednika Georga Busha zna se da je mason visokoga reda, baš kao i njegov otac George Herbert Walker Bush.
Masonstvo je tajna mreža koja omogućuje mnoge manipulacije iza zavjesa. Da se za te ljude otvoreno zna da su masoni, nestalo bi njihove moći, jer bi ostali ljudi prozreli njihove prave namjere i planove, poput atentata, ratova, ucjena, prijevara, i nadasve onoga što se doima kao projekt za uništenje prave religije i vjere među običnim ljudima.
Još jedna tajnovita organizacija sa z n a t n im tajnim utjecajem na Bushovu Bijelu kuću jest Apostolski kongres.
U svibnju 2004., u svome i s t a k n u t om pojavljivanju u javnosti, s namjerom pridobivanja potpore glasača Zidova, američki predsjednik George W. Bush, pred više od 4.000 izaslanika okupljenih na godišnjoj konferenciji proizraelske lobističke organizacije zvane Američki odbor za javna pitanja Izraela (AIPAC), rekao je: "Braneći slobodu, prosperitet i sigurnost Izraela, branimo i američke ideale".
Potkraj ožujka 2004., n a j e d n om skupu koji nije dobio velik publicitet u javnosti, direktor Odjela za Bliski istok i sjevernu Afriku u Vijeću za nacionalnu sigurnost Elliott Abrams i neki drugi dužnosnici Bushove vlade sastali su se na dva sata s članovima Apostolskog kongresa, organizacije politički moćne skupine kršćanskih fundamentalista, kako bi ih uvjerili da je potpora američke Vlade Izraelu neupitna.
***
Dugogodišnji Perleov prijatelj i poslovni partner Douglas
Faith jest slučaj za sebe. Bio je žestok p r i s t a š a svrgavanja Sadama Huseina, i to godinama prije napada od 11. rujna 2001. Pripadnik je skupine jastrebova pobornika neokonzervativne vanjske politike, koji su 1998. potpisali pismo predsjedniku Clintonu, u kojemu su zatražili "vojnu strategiju za rušenje Sadama i njegova
režima", na temelju Projekta za novo američko stoljeće.
Priključilo mu se još nekoliko neokonzervativaca, a svi su poslije obavljali dužnost u prvoj vladi predsjednika Georgea W. Busha - Feith, Richard Perle, Donald Rumsfeld, Paul Wolfowitz, Zalmay Khalilzad, Peter Rodman, J o h n Bolton i Dov Zakheim. Godine 1997. Feith i ostali desničari cionisti u SAD-u izražavali su nezadovoljstvo zbog toga što Netanjahuova vlada nije "odbacila proces iz Osla", kako je Feith napisao u neokonzervativnom časopisu Američkog židovskog odbora Commentary.
Feith je zatim opisao kako treba izgledati korjenit prekid s
onim što je nazvao okvirnim načelom pregovora "mir sada".
Umjesto toga načela, preporučio je da Netanjahu ispuni svoje obećanje iz predizborne kampanje o "miru pomoću snage", i dodao: "Odbacivanje Sporazuma iz Osla prisililo bi Izrael, u prvome redu, da ispravi najveću pogrješku sadržanu u tome sporazumu - da naoruža desetke tisuća palestinskih policajaca". Još je ustvrdio kako su "palestinske snage sigurnosti najveći uspjeh postigle u pogoršanju problema terorizma u Izraelu".
Predložio je da Izrael "smanji očekivanja o skorom m i r u " te da "propovijeda trezvenost i obranu". Tek kada je u Izraelu na vlast došla nova vlada stranke Likud, s premijerom Saronom na čelu, i kada su Feith i ostali cionisti poput Wolfowitza, Elliotta Abramsa i Michaela Rubina, zajedno s militaristima poput Rumsfelda i Cheneyja, uzeli u svoje ruke američku politiku prema Bliskom istoku, za vrijeme mandata predsjednika Georgea W. Busha, Izrael je, uz p o t p o r u SAD-a, napravio "potpun prekid" s okvirnim načelima Sporazuma iz Osla.
***
Godine 2006. bilo je sasvim jasno da su Moskva i Peking
odlučili poboljšati suradnju sa susjednim zemljama na euroazijskome kopnu. Složili su se da trebaju oživjeti svoju oslabljenu organizaciju, koju su zajednički osnovali 2001. godine, poslije azijske krize iz 1998. godine - Šangajsku organizaciju za suradnju (Shanghai Cooperation Organization, SCO). Geopolitički gledano, taje organizacija imala vrlo važne članice. Medu njima
su bile naftom bogate zemlje - Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan te Kina i Rusija. Godine 2006. Kina i Rusija počele su na tu organizaciju gledati kao na početak protuteže sve jednostranijoj američkoj politici sile. Ta je organizacija raspravljala o projektima suradnje po pitanjima energije, čak i zajedničke vojne obrane.
U svibnju 2003., nekoliko mjeseci nakon s t o j e američki predsjednik George Bush jednostrano prekinuo bilateralni Sporazum o proturaketnoj obrani s Rusijom, napao Afganistan i bombardiranjem
pokorio Bagdad, ruski je predsjednik, u svome godišnjem
obraćanju naciji, odaslao novu poruku svome narodu.
Tada je prvi put javno progovorio o potrebi modernizacije
ruskoga nuklearnog arsenala proizvodnjom novih tipova oružja "koje će dugoročno osigurati učinkovitu obranu Rusije i njezinih saveznika". Potkraj 2007. godine na djelu je bio početak novog Armagedona. Jednostrana vojna politika američke Vlade, što se moglo i
očekivati, potaknula je Rusiju na izgradnju snažnog obrambenoga ustava. Mogućnost svjetskog nuklearnog sraza, uslijed pogrješne procjene, iz dana u dan biva sve veća. U kojemu bi to trenutku neki američki predsjednik, ne daj Bože, mogao odlučiti izdati zapovijed za potpun preventivni nuklearni napad na Rusiju, kako bi spriječio razvoj njezinih snaga do ponovne razine
uzajamnog zastrašivanja i odvraćanja od napada?
Taj novi Armagedon nije baš onaj Armagedon za koji mole
kršćanski fanatici Georgea Busha dok snivaju o svom "uzašašću".
To je Armagedon u kojemu bi Rusija i Sjedinjene Američke
Države izložile planet Zemlju tolikom zračenju da bi u tome
procesu vjerojatno uništile ljudsku civilizaciju.
U svemu tome ironično je to š t o su, u kontekstu šeprtljavo
izvedenog američkog rata u Iraku, nafta i vrtoglav porast cijene nafte poslije 2003. omogućili Rusiji da započne s m u k o t r p n im poslom obnove uništenog gospodarstva i vojnih kapaciteta. Putinova Rusija više nije velesila koja, kao nekada, prosi milostinju. Ona se koristi naftom kao svojim oružjem, kako bi ponovno izgradila svoje nuklearno oružje.
***
U Kongresu nema otvorene rasprave o
politici Sjedinjenih Američkih Država prema Izraelu, iako ta
politika ima posljedice po cijeli svijet."
Časopis Economist, ranije pristaša rata u Iraku i američke
vanjske politike, tvrdi kako je politički utjecaj AIPAC-a jedan
od glavnih razloga američke potpore Izraelu, i kaže: "Zašto je
Amerika mnogo više proizraelski orijentirana od Europe? Vrlo očit razlog leži u moći dviju vrlo očevidnih političkih sila – izraelskog lobija (AIPAC-a) i religijske desnice.
Prema pravilima koja je donio sin Colina Powela Michael
Powel, predsjednik Federalnog povjerenstva za komunikacije u Bushovoj vladi, ta šačica medijskih divova ima se pravo ujediniti i nadzirati još više lokalnih TV postaja i drugih medija diljem Amerike, i na taj način kontrolirati javno mišljenje, izvan worldwide weba, i to potpuno, onako kao pod Staljinom u Sovjetskom Savezu u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. No, taj nadzor u Americi tako je suptilan da dopušta prividne razlike u mišljenjima kako bi se stvorilo iluziju o postojanju istinske javne rasprave.
Sve je to dio parametara potpore Američkome stoljeću.
Od kada su komunikacijske korporacije, 1996. godine, napravile pritisak na Kongres da im dopusti slobodu djelovanja, bez ograničenja, od tada je novinama, radiju, televiziji, kablovskoj televiziji i telekomunikacijama omogućeno stvarati divovske globalne monopole za kontrolu informacija, a sve u ime "slobodnog" poduzetništva. Kontrola nad medijima jedna j e od skrivenih
poluga moći elite iz Vijeća za inozemne odnose u njihovoj
nakani da stvore globalno carstvo. No, oni to čine tako da mnogi neupućeni američki građani vjeruju kako u Americi doista postoji "sloboda tiska".
