Č i t a o n i c a

Unutarnji kompas - Prepoznajte svoj smjer

Tomica Šćavina
Izdavač: Planetopija


Tko je odgovoran?

Svi mi gajimo izvornu želju za ljubavlju, zadovoljstvom i blagostanjem, a sami za sebe ne možemo ostvariti ni jedno ni drugo ni treće. Možemo ih stvarati i održavati jedino u doživljaju s drugima. Svaka od ovih kvaliteta, kada je čovjek investira u samoga sebe postaje vrsta zatvora. Samoljublje, hedonizam, materijalizam – zidovi unutarnje samoće. Stisnut uskim zidovima vlastitog egocentrizma čovjek ostaje bespomoćan i besperspektivan. Životna energija, kada je usisana u samu sebe, postaje crna rupa, a kada je oslobođena kroz odnos s drugima zrači toplinom i sjajem.
Kako bi blokirana energija našla put ptema van, kako bi bila oslobođena kroz kontakte s ljudima i kroz komunikaciju s cjelokupnom stvarnošću, važno je njegovati unutarnje ideale – dobrotu, plemenitost, nježnost, hrabrost, suosjećanje. Bez jasnog vrijednog sustava, bez ideala koji predstavljaju unutarnje zvonce za buđenje svjesnosti, čovjek se gubi u haosu iskrivljenih vrijednosti koje diktira konzumeristički instant život.

Kako to da neki od nas u tolikoj mjeri odbacuju mogućnost uvida u svoje postupke, a neki upravo u tome pronalaze snagu i inspiraciju za život?

U prvu kategoriju spadaju oni koji svoju psihu centriraju prvenstveno oko loših iskustava, a ako uz nisu u stanju preuzeti odgovornost za svoj život često se događa da ta iskustva veličaju ('nitko ne može znati što sam ja sve prošao/prošla') i koriste kao alibi za (auto)destruktivnost.

Oni koji svoju psihu centriraju oko zdravih kapaciteta, a sjećanja na bolna iskustva nastoje transformirati kako bi oslobodili blokiranu energiju i usmjerili je u stvaranje kvalitetnijeg života. Za njih su bolna iskustva spremnici energije.

Vrijeme za promjenu

Kada je pravo vrijeme za promjenu? Baš kao što postoje vanjski, prirodni ciklusi – izmjene godišnjeg doba, okretanje Zemlje oko Sunca i oko svoje osi – tako postoje i unutarnji ciklusi koji mogu trajati dvije, tri, pet, ili deset godina, ovisno o putu koji iznutra trebamo prijeći. A put se zapravo činiprilično kratak – od sebe ka sebi.

Pravo vijeme za promjenu je onda kada osjećamo da je pravo vrijeme. To u prvom redu znači da smo u stanju rzalikovati ono kako je od onog kako može biti. A zatim i da imamo dovoljno unutarnje snage da se prema onom kako može biti pokrenemo. Takav pokret nije moguće izvesti bilo kada jer svaka veća unutarnja promjena zahtijeva određenu emotivnu zrelost. Ponekad jesmo, a ponekad nismo spremni na sagledavanje situacije iz druge perspektive.

Patnja zbog otuđenosti i manjka suosjećanja svijeta u kojem živimo postala je toliko uobičajena da se većina ljudi uopće ni ne pita: kako promijeniti ili kako pridonijeti, već samo kako što lakše preživjeti.

O lakoći i težini

Ponekad imamo tisuću stvari za vratom, ali ih obavljamo s lakoćom, a ponekad se nađemo na čistini, ništa posebno ne moramo raditi, ali stvarnost je svejedno teška.

U uobičajenim, svakodnevnim životnim uvjetima, sami možemo stvarati lakoću postojanja. Točnije, ako dovoljno osvijestimo tu mogućnost, možemo otpuštati sadržaje koji nas iznutra pritišću.

Mikroanaliza stvarnosti

Začeće je vrlo važan događaj, to je početak početaka, prvi bljesak postojanja. Kakvi su sve (prividno besmisleni, kaotični) uzročno-posljedični odnosi doveli do tog velikog praska?
Neki događaji imaju dalekosežne i jasno vidljive posljedice, a neki imaju utjecaj koji se doima zanemarivim. Ali svaka misao, svaki pomak leptirova krila (prisjetimo li se teorije kaosa) komunicira s cjelinom, kao što i cjelina komunicira sa svakim svojim dijelom. Postoji kineska poslovica koja kaže: 'Otkineš li vlat trave, protrest ćeš cijeli svemir.' Mi smo dio stvarnosti, ali smo istovremeno i cjelina.

Uzmimo na primjer rečenicu: 'Trebala bih biti efikasnija'. Trebala pripada prošlosti, a bih pripada budućnosti. Znači, nisam ni u prošlosti, ni u budućnosti, a ponajmanje u sadašnjosti. Tako je moja želja za većom efikasnošću smještena sasvim izvan vremena.

Unutarnje zrcalo

Svi mi imamo neka svoja vjerovanja o sebi, neku sliku, svoje unutarnje zrcalo koje je nastalo kroz razna životna iskustva. No malo je ljudi svjesno u kojoj mjeri je to unutarnje zrcalo zapravo fleksibilno, promjenjivo, koliko na naš život može djelovati (s jedne strane) deprimirajuće i samorazarajuće ili (s druge strane) poticajno i blagotvorno.

Neki s istom slikom o sebi žive cijeli život. Ta slika im uopće ne paše, smeta im, čini ih nezadovoljnima i sputanima, ali to je sve što imaju. Zatočeni u vlastitom (iskrivljenom, lošem) zrcalu biraju odnose kroz koje se takva slika uvijek iznova hrani i potvršuje. Ponekad ta slika postane toliko jaka da se čovjek ispod nje počinje osjećati kao da ga zapravo ni nema. A osjećaj nepostojanja je jedno od psihički najrazornijih iskustava koje čovjek u ovom postojanju može doživjeti.

Unutranje zrcalo je nešto što se kod ljudi koji rade na sebi cijeli život mijenja. Pri tom promjena ne mora značiti razbijanje zrcala kako bi se stvorilo ili pronašlo novo. Puno j enježnije i prihvatljivije malo po malo mijenjati kut gledanja. Probati iz ovog kuta, pa iz onog, pa iz nekog trećeg – i vidjeti kako se pri tom osjećamo. A to možemo samo otvorimo li se za ono kakvima nas vide drugi. Te nove mogućnosti viđenja sebe, ti novi kutovi gledanja su zapravo njihovi. Kada smo otvoreni za vanjska zrcala, odnosno za mogućnosti da drugi primijete naše kvalitete i naše mane koje zbog krutosti svog unutarnjeg zrcala sami ne vidimo, možemo puno lakše napredovati.

Možemo se stalno skrivati, biti nevidljivi ili pak izuzetno opterećeni time što o nama misle drugi. Kada nemamo dovoljno stabilan doživljaj samih sebe, imamo snažnu potrebu za potvrdom od drugih. Kada se iznutra osjećamo kao da nas nema, tražimo da nas ima na krivim mjestima: u tuđim pogledima, mišljenjima, pohvalama. Kada je naša slika o sebi toliko ovisna o drugima, osjećamo se krhkima i nemoćnima da upravljamo svojim životom.

Ako želimo kvalitetno promijeniti ovaj život, ako želimo biti prisutni u sebi, a ne lutati kroz prostor i vrijeme poput sjene ili duha (kao da nas nema), ono na što trebamo obratiti pažnju je 'čaša'. Taj emotivni kalup koji nas drži u iluzijama odnosa ključ je za razumijevanje sebe i svojih osjećaja, a samim time i za stvarno, autentično otvaranje drugima. Samo ako nas ima možemo se veseliti, tugovati, upoznavati druge ljude i ostvarivati svoje snove. Samo ako nas ima možemo jedini prostor i vrijeme za koji znamo i koji nazivamo svojim životom živjeti onako kako to zaista želimo.

Dobar imidž

Sve što nosimo, zračimo, pokazujemo prema van predstavlja našu osobnost i govori nešto o nama. Od natpisa na majici koju oblačimo, preko knjiga o kojima razgovaramo, do posla kojim se bavimo. Pitanje je – koliko smo to zaista mi, a koliko je to slika o sebi koju želimo prestaviti? Koliko je autentičan naš imidž?

Živimo u civilizaciji konzumerizma i svako malo se trebamo podsjećati da je važan život kakav je, a ne kako izgleda.
Gubeći se u imidžu, čovjek se raspršuje, odlazi od sebe, izlazi iznutra prema van, gleda se iz perspektive koja nije autentično njegova i samim time nije dovoljno stvarna. Na taj način stvarnost postaje manje intenzivna – više je nalik kazalištu nego svijetu s mnoštvom zanimljivih dimenzija. Ne gledajući u sebe, čovjek se od svog unutarnjeg svijeta sve više udaljava.

Biti netko drugi

Prva bića s kojima se svatko od nas identificirao bili su naši roditelji. Po dolasku na svijet, osim porcija hrane, kontinuirano smo dobivali i porcije identiteta naših tata i mama.

Duhovnost nije u tome da postanemo netko drugi, već da kroz odnose s drugima postajemo sve više svoji.

Tamna strana savršenstva

Čovjek je često zatvorenik vlasite, savršene slike o sebi.

Imati u glavi tog sitnog mučitelja, kritičara koji nikad nije zadovoljan i stalno tjera dalje, prema postizanju najvišeg i najboljeg, prema postizaju savršenstva, je kao maraton bez kraja.

Težnja savršenstvu često stvara crno – bijela razmišljanja koja se temelje na terminima 'sve ili ništa'. Ako nije savršeno, onda je nikako. A kada je toliko toga na kocki, teško je riskirati. Javlja se strah od pogreške koji dodatno sputava i onemogućava da se prema tom 'svemu' uopće pokrene.

Nema ništa loše u težnji da svakim danom postajemo sve bolji, bilo u poslu, bilo u odnosima ili vlastitim etičkim promišljanjima. Ali kada ta težnja tamo jednom dovodi do kroničnog nezadovoljstva sa ovdje i sada, vrijeme je za paljenje crvene lampice. Nema savršene slike koja je vrijednija od nesavršenog života koji se upravo odvija.

Točka zastoja

Osobni razvoj često se uspoređuje s ljuštenjem luka. Po Gestalt terapiji, u tom procesu ljuštenja ličnosti prolazimo kroz nekoliko slojeva: sloj lažnosti, sloj fobije, sloj zastoja, sloj implozije i sloj eksplozije. Prvi sloj skojim se susrećemo, tzv. lažni sloj, sastoji se od stereotipnih i glumljenih reakcija. Na 'toj frekvenciji' igramo igre i gubimo se u ulogama. Ponašajući se kao da smo osoba kakva nismo, nastojimo živjeti predodžbu koju smo o sebi stvorili mi sami ili su je o nama stvorili drugi. Kakda postanemo svjesni praznine koju osjećamo pri identifikaciji s tim površnim slojem ličnosti, odlučimo li postati iskrenijima, počinjemo osjećati neugodu i ranjivost.
Ispod lažnog sloja krije se fobični sloj. Na ovoj razini najradije bismo pobjegli od sebe samih, a samim time i od očiju drugih. Nastojeći izbjeći emocionalnu bol koja je posljedica shvaćanja da smo onakvi kakvi 'najradije ne bismo bili', skloni smo negiranju i neprihvaćanju onog što nam se razotrkiva. Na ovoj frekveniciji voljeli bismo svući sa sebe lažni sloj svoje ličnosti kao da je u pitanju pohabano odijelo, ali smo zbog dugotrajne identifikacije s njim u strahu da se ispod ne nalazi ništa drugo do li praznina. Ako tu lažnu stranu sebe pokažemo i priznamo, u strahu smo da će nas drugi ljudi odbaciti.
Ispod fobičnog sloja nalazi se točka zstoja, tj. mjesto gdje smo se u svom sazrijevanju spotakli i stali. Na toj razini obično pokušavamo manipulirati drugima kako bi oni umjesto nas gledali, slušali, osjećali, mislili i donosii odluke, jer se sami ne osjećamo dovljno snažni. Kako bism oizbjegli osjećaj vlastite nemoći, najradije bismo da se promijeni cijeli svijet umjesto nas samih. Kad shvatimo da nas 'mijenjanje svijeta' ne može istinski pokrenuti, ostajemo sami.
Dopustimo li da se u točki zastoja osjetimo neživima i uspijemo li se umjesto poricanja i bijega, prihvatiti takvima kakvi jesmo, dolazimo u stanje implozije. Ulaskom u taj sloj počinjemo gledati kroz svoje 'unutarnje zidove' i prestajemo lutati labirintom koji oni čine. Ljuštenje implozivnog sloja stvara naboj koji konačno dovodi do eksplozije. Ulaskom u eksplozivni sloj, napuštamo lažna pravila i pretvaranje što dovodi do oslobađanja goleme količine energije koju smo do tada trošili na pretvaranje da smo ono što nismo.

Slaba točka je poput vira koji crpi životnu energiju, jer je potrebna ogromna energija da bi se ona zakamuflirala, tj. da bise sebi i drugima dokazalo suprotno.

Kako izaći iz tog začaranog kruga? Prvi korak je uvijek najteži: prihvatiti. A zatim se malo po malo razotkrivati. Taj bolni dio, kada se počne uviđati i izražavati, više toliko ne boli. Boli ono što je skriveno, maknuto od oka svijeta. Pnekad treba vremena, ponekad treba tugovanja, ali blagodati tog procesa su velike. Oslobađa se ogromna količina energije koja je u vrtlogu slabe točke bila blokirana, usmjerena na kruženje bez kraja. Izlaskom iz tog isrpljujućeg vira, mijenja se cijela životna perspektiva.

Začarani krug

Sigurno vam je poznata rečenica: 'Sve znam, ali ništa ne poduzimam'. To je ono kada nam je jasno što nije u redu i što bismo trebali promijeniti kako bi se osjećali bolje, ali nikako da svoje zaključke provedemo u djelo i poduzmemo konkretne korake.

Mnogi velik dio svog života provedu u istom začaranom krugu: u lošem partnerskom odnosu, u nezadovoljstvu na poslu, u mukotrpnom odnosu s roditeljima. Nakon godina i godina tabanja jedne te iste staze, začarani se krug održava sam od sebe. U njega je uložena velika količina emocija, truda i iluzija i izlazak iz njega značio bi promjenu koja je teško zamisliva.

Promjena iz korijena

Kako bismo ostali na istoj mrtvoj točki (u muljeviotj dosadi, na vrhu ledene stijene, na besciljnoj ravnici, u sigurnoj kutiji), možemo se na tisuće različitih načina opirati promjeni.

Neurotičnom zapadnom čovjeku nedostaje upravo mir, tišina, prisutnost. On je vlastitim kolektivnim nasljeđem teško ranjen, njegova psiha je narušena kaosom brzog života i degradacijom ljudskosti. Treba mu rasterećenje, bistra glava, proplanak uma.

Frustracija je sastavni dio života, ona unosi dinamiku, inspirira nas da idemo dlaje. Ispadanje iz ravnoteže je sastavni dio održavanja ravnoteže. Nije uvijek lako priznati si gdje se na svom životnom putu nalazimo, sagledati prijeđeni put i ostvoriti se onome čemu bi nas mogao odvesti sljedeći korak. Duhovnost može biti velika inspiracija za osobni razvoj kao i velika prepreka. Može nas otvoriti za nova iskustva i doživljaje, ali i zavoriti za ostvarivanje svojih potencijala.

Ronioci i promatrači

Stalno promatranje bez uranjanja naše djelovanje čini praznim, a stalno uranjanje bez promatranja naše djelovanje čini besperspektivnim. I jedno i drugo je jednako važno za stvaranje dugoročnog životnog zadovoljstva.

Let it be

Unutarnjeg neprijatelja čine svi oni odbačeni, negirani, neprihvačeni, potisnuti dijelovi nas. Sve ono što u nama postoji, a čemu smo rekli 'ne'. Ljutnja kojoj kažemo 'nema te' ne nestaje, već mijenja svoju energetsku formu i samim time joj je teže ući u trag. Recimo, nema više vatrene ljutnje, ali zato ima močvarne depresije. Ili, nema više zavisti prema 'boljem' ili 'jačem', ali zato ima agresije prema 'lošijem' ili 'slabijem'.

Čim nešto u sebi primijetimo, otkrijemo, to znači da smo se od toga odvojili. Dakle, ako svjesnost o postojanju tog nečeg (što god to bilo) unutar nas već postoji – je li to bolje prihvatiti ili odbaciti?

Bilo da j eu pitanju osjećaj, misao, doživljaj ili fantazija – negiramo postojanje onog što je očigledno tu, negiramo postojanje dijela sebe. To 'nešto' nije u nama bezveze, nije niklo niotkud – ono ima svoju dinamiku, svoju pozadinsku priču. Negirajući postojanje nekog aspekta sebe u samom začetku, zakidamo se za mogućnost dubljeg samoistraživanja. S druge strane, prihvačanje onog što se pojavljuje u našem unutarnjem svijetu (što god to bilo), dovodi do toga da smo manje u predožbama o sebi, a više u stvarnosti.
Prihvaćanje je poput univerzalnog lijeka. Ljutnja, zavist, povrijeđenost, zloća i sve ostalo gubi svoju etiketu 'lošeg' kada je prihvaćeno i samim time se transformira. To znači da sa samima sobom postajemo više na ti, da smo si bliskiji, da se osjećamo stvarnijima, a istovremeno si postajemo i veća zagonetka. Prihvaćanje otvara nove mogućnosti istraživanja sebe koje ne izvire iz boli ili unutarnjeg konflikta, već iz iskrenog propitivanja i želje za upoznavanjem ovog tajanstvenog postojanja.

Lica pod maskama

Kada nemamo kvalitetan odnos sa samima sobom – sa svojim osjećajima, tijelom i mislima – ne možemo održavati takav odnos ni s drugima. Kada smo preokupirani unutarnjim burama i vihorima ili predugim, monotonim zatišjima, naša je životna energija uvučena prema unutra. Zapetljana je u mentalne mreže i emotivne uzroke koji nas odvajaju od vanjskog svijeta.

Ako je dijete tužno i zbog suza ga se ne posramljuje, ne kažnjava ili ignorira, ono dobiva poruku da i u svojoj slabosti može biti prihvaćeno i voljeno. Na taj način stječe zdravu osnovu za iskazivanje tuge u budućnosti, jer realno gledano – život nije uvijek predivan.

To tužno, ljuto, odbačeno, neprihvaćeno unutarnje dijete ima se potrebu osloboditi. No, budući je maska predugo tu, zavirivanje pod nju čovjeka prije svega plaši. Maska s vremenom kao da preuzme osobu koja živeći zadanu ulogu polako zaboravlja svoju pravu prirodu, upada u iluziju i život provodi kao u nekom filmu ili transu. S vremenom unutarnja praznina, tjeskoba i nezadovojlstvo rastu. Kada čovjek napokon osvijesti da ga maska ne vodi tamo kamo bi iznutra želio stići – do mira, samopouzdanja i zadovoljstva – odjednom osjeti želju dublje upoznati sebe. Ali, to 'dublje' ga plaši, jer... što ako ispod maske nema ništa? Što ako je ispod maske praznina?

Unutarnje dijete

Nekada smo bili zaigrani, sada smo ozbiljni. Nekada smo bili neposredni, sada smo promišljeni. Nekada smo bili spontani, sada želimo kontrolirati. Nekada smo bili znatiželjni, sada smo već sve naučili. Znači li to da zaigranost, neposrednost i spontanost isparavaju propocionalno s godinama? Ne. Isparavaju proporconalno sa stupnjem zanemarivanja našeg unutarnjeg djeteta. A unutarnje dijete nikada ne nestaje. Ono stalno podsjeća na sebe, ali kada je odbačeno, ignorirano ili potisnuto ne pokazuje se kroz radost, kreativnost i spontanost, već kroz prazninu, bol i ovisnost.
Pogledajmo kako se ponašaju djeca. Ona su tu, u trenutku, uronjena su u život, upijaju ga, daju i primaju bez procjene i kalkuliranja. Viču kad su ljuti, plaču kad su tužni, smiju se kad su radosni. Svi smo mi nekada bili takvi. A zatim smo kroz odgoj dobili mnoštvo zabrana i duboko u sebe primili gomilu pogrešnih uvjerenja o sebi samima.

Ako samo doživljavamo, a ne djelujemo, ostajemo pasivni i osjećamo se letargično i pesperspektivno.
Ono što čovjek ačini cjelovitim je djelovanje i z doživljaja. To je onaj dobar osjećaj kada živimo u sadašnjosti, prisutni smo u postojanju, čula su nam izoštrena i jasna, a istovremeno znamo kuda idemo i što želimo od života. Kada se odrasli i dijete u nama vole, osjećamo unutarnji sklad iz kojeg možemo djelovati kvalitetno kako za sebe tako i za druge.

Svako zanemarivanje, negiranje ili ignoriranje dječjih emocija dovodi do reakcije srama, koja se utisne duboko u psihu.

Napušteno, posramljeno, ranjivo, sebično ili magično dijete zato vapi za nekim izvana tko bi ga kroz specifičan oblik suovisnosti izliječio ili ispunio. A kada nama manipuliraju unutarnja bol ili praznina i sami postajemo manipulativni. Iz potrebe da upravljamo unutarnjim djetetom počinjemo upravljati drugima ili se povračimo iz straha da drugi ne upravljaju nama. Kada ne voliko sebe, trebamo nekog da nas voli kroz odnos ovisnosti. Boriti se za ljubav, zaslužiti ljubav, očajvati za ljubavlju – sve su to vanjske preslike unutarnje priče. Kada je projicirana prema van, ta priča može dovesti do ludila koje je proizvod neprestanog izvjegavanja suočavanja s osjećajima duboke boli i samoće unutarnjeg djeteta.

Prvi korak u iscjeljivanju unutarnjeg djeteta jest prepoznati ga i doživjeti. Zatim mu treba dopustiti da se izrazi. Važno je da dijete iznutra ne ostane u samoći. Njegova samoća je njegova tamnica i kako bi se oslobodilo, mora se pokazati pred drugima. Možda će to za vas biti nešto sasvim novo, ali malo po malo počnite pričati o svojoj napuštenosti, ranjivosti, posramljenosti i ostalim zanemarenim dijelovima svoje osobnosti.

Anatomija straha

Um živi kro uzroke i posljedice, kroz asocijacije i zaključke, ciljeve i zabrane i ne može sam, ma koliko tražio, pronaći koordinate ljubavi. Ona dolazi kada se čovjek izdigne iznad labirinta i dopusti susret izvan planova, kalkulacija i racionalizacija. Ljubav je ta koja oslobađa od straha.

Željeti ljubav

Nekima je pomisao na ljubav ograničavajuća, a nekima oslobađajuća. Nekima je pomisao na slobodu izolirajuća od drugih, a nekima povezujuća. Nažalost, za mnoge, potreba za slobodom i potreba za ljubavlju međusobno se isključuje. Sloboda se povezuje s dalekim mjestom na drugom kraju svijeta ili pak s neograničenim m ogućnostima ispunjenja sebičnih ili impulzivnih želja. Ljubav se povezuje s emocionalnim trudom i kompromisima ili pak s idealima koji mogu opstati jedino u prozračnim oblacima uma.

Kod vezujućih, uvjetujućih odnosa tek kada oboje shvate da jedni bezdrugih mogu, postavlja se pravo pitanje, a to je – žele li. Obostrana želja je gorivo za ljubav koja, kada je slobodna, pomiče granice doživljaja sebe kroz nezamjenjiv doživljaj voljene osobe.

Lica ljubavi

Ljubav nam može puniti jedra životnom snagom i entuzijazmom, a može nas i depremirati ili izludjeti. Ono što smatramo ljubavlju može biti glavni oslonac našeg unutarnjeg rasta i razvoja, a može biti i najdestruktivnija snaga koja vodi ravno nikuda.

Vrlo je važno moći prepoznati način na koji partner iskazuje ljubav kako bismo je znali primiti i sačuvati. Isto tako je bitno prepoznati vlastiti jezik ljubavi kako bismo partneru mogli dati do znanja što nam to zapravo znači. Prepoznati svoj i partenerov način izražavanja osjećaja kako bi se ljubav razijala je najmanje što u ime ljubavi možemo činiti jedni drugima.

Dubina bliskosti

Kada se nekog zaista voli, voljena osoba je potpuno nezamjenjiva. Seks i zaljubljenost postaju sredstvo postizanja bliskosti koja stalno iznova istražuje. Užitak i idealizacija prestaju biti same sebi svrha i postaju sredstvo komunikacije sa sve dubljim slojevima voljenog bića. Sve dok se osobu doživljava isključivo kroz povišenu energetsku plohu erotskog uzbuđenja ili kroz zaljubljeno fantaziranje o ispunjenju vlastitih želja, ona je daleko na svom planetu, još uvijek neupoznata. Tek kroz realiziranu, stvarnu ljubav u kojoj nema davanja i uzimanje, već je pružanje i primanje slobodno, bez granica, događa se čudesan kozmički događaj koji je istovremeno i obična ljudska ljubav – susret svjetova.

Odbacivanje seksa

Odbačena seksualnost opsjeda um, odbačena duhovnost postaje egocentrizam, a odbačeni um postaje slijepo vjerovanje.

Seksualna želja se svodi na uzbudljive dijelove tijela koji se doživljavaju odvojenima od osobe koja ih predstavlja. Tako se dioba nastavlja i odvojenost seksa od prirodnosti i ljubavi postaje sve veća. Prihvaćanje, pažnja i oplemenjivanje seksulanosti nalik je povratku kući, povratku ljubavi, povratku izvornoj prirodi.

Projektivna zaljubljenost

Prebacivanje vlastitih neugodnih osjećaja i doživljaja na partnera može dovesti dovelikih komunikacijskih pomutnji. Upravo zato je jedna od najdragocjenjijih vještina na putu osobnog razvoja naučiti razlikovati svog unutarnjeg partnera (stvorenog od vlastitih iskustava, predodžbi i fantacija) od onog vanjskog, od drugog ljudskog bića. Međutim, dok smo zaljubljeni to graniči s nemogućim jer osjećaj zaljubljenosti nastaje upravo miješanjem fantacije i realnosti. Padajući u ljubav (falling in love) zaista padamo, ali ne u ljubav već u nesvjesnu projekciju svog unutarnjeg partnera. Iz toga se rađa mnoštvo iluzija i preuranjenih zaključaka koji se, nakon zaljubljivanja donose o osobi koja nam je zapravo nepoznata. To je onaj osjećaj da nekoga poznajemo već jako dugo (možda čak iz prošlih života), a u realnosti smo se susreli tek nekoliko puta. Nešto nas facinira, intrigrira, privlači, podiže i na temelju toga gradimo cijelu konstrukciju osobe, sliku života, ideju o velikom mi, o posebnoj vrsti srodnosti.

Svatko od nas ima sjenu, objašnjava Jung, Što je ona manje prisutna u našem svjesnom životu, to je tamnija i gušća. Zbog njene instiktivne i iracionalne prirode, nismo je u stanju sagledati unutar sebe, pa stoga vlastite nepoželjne osobine pripisujemo drugima.
Osoba u koju se projektivno zaljubljujemo najprije je svijetla, idealna, božanska. Uz nju i sebe vidimo jednako tako sjajnima, snažnima i dragocjenima. Ona 'osvjetljava' našu sjenu. Ali ma koliko se trudili, drugoga ne možemo natjerati da postane realizacija naših projekcija. Dok ga kujemo u zvijezde zaista ga kujemo, stavljamo mu okove, konstruiramo eterični oklop sklopljen od vlastitih projektivnih želja. Zatim, nakon što se taj netko pokaže drugačijim od očekivanog, skloni smo mu pripisati suprotne karakteristike. Kako smo ga obogotvorili, tako ćemo ga i spustiti na zemlju ili čak dmonizirati. Onaj tko se bori s čudovištima, navodi Nietzsche, trebao bi pripaziti da i sam ne postane čudovište. Dok dugo zurite u bezdan, bezdan također zuri u vas.
Projicirana sjena je vezujuća, oduzima nam energiju i stvara emocionalnu ovisnost. Kada se manifestira u zaljubljenosti ili vezi, imamo običaj reći da iz nas 'izvlači ono najgore'. Čini nas sebičnima, ljubomornima, grubima, samodopadnima, osvetoljubivima, materijalistima, zavidnima i slično, ovisno o tome što je sadržaj naše 'tamne strane'. To nije nimalo ugodno osjetiti. Bez odnosa koji je 'izvukao ono najgore' ne bismo ni pomislili da imamo kapaciteta biti 'takvi'. Otrovnost i intenzitet takvg odnosa je alarm da smo se upleli u projekciju i da bismo se prije trebali posvetiti sebi, i umjesto na tuđim lošim osobinama, početi raditi na svojim vlastitim. Kako bismo se razvili moramo postati svjesni da kroz tu mješavinu ekstaze i boli ne idemo prema ljubavi već se sve više utapamo u vlastitoj projektivnoj iluziji.

Patnje mladog Narcisa

Dopuštamo li sebi da se u tamnoj, izoliranoj pećini svog unutarnjeg svijeta na trenutak smirimo i osjetimo otežalu nepokretnost koja poput zrne rupe guta svjetlost životnosti... Dignemo li ruke od svega shvativši da je život nemoguće kontrolirati jer nije mehanički, da ga je nemoguće oblikovati jer nije od gline i da ga je nemoguće razotkriti jer nikada nije ni bio skriven... U dubokoj bespomoćnosti pred tajnom života događa se krajnja kapitulacija. Tamo dolje, gdje potraga zvršava jer se čini kao da nikada nije ni započela – klicaju izdanci suosjećanja.
Ako je ljubav visina, suosjećanje je dubina. Ako je ljubav plod s vrha stavlja, suosjećanje započinje u sjemenci koja je, nakon što je spoznala kako je to biti u srcu ploda, pala i prekrila ju je zemljana tama. Da sjemenka nije pala u tamu podzemlja, ne bi nikada proklijala izdancima suosjećanja. A bez njenog klijanja nikada ne bi bilo stabla. Tako j u jezgri ljubavi suosjećanje, a u jezgri suosjećanja ljubav.
Ljubav koja ne prepoznaje druge, već ih vidi samo kao ogledala za samu sebe nije ljubav će narcisoidnost, samoljublje.

Narcis se ogledajući se u vodi zaljubljuje u svoj odraz i, želi li ostvariti svoju ljubav, jedino što mu preostaje je uroniti u samoga sebe i – utopiti se. Priču o Narcisu možemo shvatiti kao parabolu o vlastitim (često savršenim) slikama samih sebe u koje se zaljubljujemo i koje pred nama samima ili pred drugima želimo održati na životu ne shvaćajući da to činimo po cijenu svoje autentičnosti.

Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona vječno želi biti u njegovu naručju. On misli samo na sebe, ona misli samo na njega. On se ne može identificirati s drugima i tako učiniti njihove glasove svojima, te time proširiti svoju osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo oponašanje.

Redukcija osjećaja

'Zakon nestašice' glasi: čovjek je sklon željeti ono što mu izmiče, ono čega nema. Zbog te psihološke varke lako nam se može učiniti da je netko ljepši, pametniji ili zanimljiviji nego što zapravo je. A ljubavne igre su poput pecanja. Povuci – popusti, povuci – popusti. Osjećaji koji tako nastaju, mada se često brkaju s ljubavlju, zasnivaju se na kontroli. Ako se netko od igrača previše zaleti i otvoreni izrazi svoje želje, druga strana gubi interes; igra postaje dosadna jer nema neizvjesnost, nema napetosti.

Dijalog srca i uma

Misli na razne načine mogu mijenjati osjećaje. Mogu ih spustiti, potisnuti, obezvrijediti, a mogu ih i uzdići, potencirati, preuveličati. Većina tih procesa se ne događa svjesno. Misli jednostavno 'rade svoje' analiziraju, interpretiraju, slažu i razlažu. Ali ako se malo odvojimo od pričica i dijaloga koje kolaju našim mozgom punim serpetina, možemo svojevoljno skrenuti s unaprijed zacrtanog puta.
Um voli vodstvo i teško se snalazi u situacijama koje ne razumije i nad kojima nema kontrolu, a osjećaji se slobodno manifestiraju samo onda kad su izvan dosega komandne ploče uma. U mislima koje mozak upućuje srcu nalaze se biokemijske poruke koje u prsima mogu stvarati težinu ili lakoću, koje u želucu mogu stvarati tvrdi kamen ili meku toplinu, koje mogu stegnuti grlo ili ga opustiti kao bismo što lakše i slobodnije izražavali sebe. Jedna od tih, za um problematičnih emocija je – ljubav.

Kad u glavi premećemo pričice, fantacije, scenarije i interpretacije, sami smo sa sobom. Tretirajući takve sadržaje uma kao stvarne, isključujemo drugu osobu iz svog emotivnog života. Shvaćajući ih kao automatizme ili mentalne navike koje možemo osvijestiti, pretvaramo ih u putokaz za napredak u smjeru emotivne slobode za davanje i primanje ljubavi.

Velika očekivanja

Udovoljavajući tuđim očekivanjima ili očekujući od drugih da odlučuju i određuju životne izbore umjesto nas kako bi nam 'bilo lakše' odustajemo od kontrole nad vlastitim životom, odustajemo od svoje slobode koja je jezgra osobnog napretka. Bez tog osjećaja zdrave kontrole i slobode izbora smo poput jarbola bez jedra. Tu je izvor naše životne snage i zbog toga je prihvaćanje odgovornosti jedna od najvažnijih stepenica osobnog razvoja. S druge strane, očekujući da će drugi donositi odluke i raditi izbore koje mi smatramo ispravnima ili najboljima, preuzimamo na sebe dodatan teret odgovornosti – ne samo za svoje, već i za tuđe ponašanje. Najčešće je samo pitanje vremena kada će nam se to, poput bumeranga, vratiti. Kad netko napravi nešto što zapravo ne želi samo da udovolji drugome, očekivat će ili da mu se uzvrati nekim vidom poslušnosti, ili će se jednostavno naviknuti da umjesto njega odlučuje i bira netko drugi.

Kontrola na 100 načina

Ono što često unosi zbrku u naše odnose je nemogućnost razlikovanja sebe od drugih. Komplikacije nastaju kad se netko smatra da ima pravo misliti i odlučivati za drugoga. To je kao da mu nije dosta jedna glava nego bi si još rado pribrojio još jednu. 'Jedina osoba čije ponašanje možemo kontrolirati smo mi sami'. To je osnovna postavka Teorije izbora, koju je osmislio i popularizirao američki psiholog i psihijatar William Glasser. Zvuči tako jednostavno... Ali samo u teoriji. U stvarnosti, svakodnevnica je ispunjena raznim načinima uspješne ili pak neuspješne kontrole – a koga drugog nego – drugih. Ono što nam pritom izmiče je svjesnost o onom što zaista možemo kontrolirati – vlastiti život, vlastite postupke. Naravno, ne u potpunosti, već do određene mjere – na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ponekad je pravi izbor upravo suprotno – odustajanje od bilo kakve kontrole. Ponekad je najbolji izbor prepuštanje i povjerenje.

S druge strane, unutarnji osjećaj kontrole donosi, kako odgovornost za vlastite postupke, tako i veći osjećaj osobne slobode i širine životnih izbora. Ljudi s unutrašnjim lokusom kontrole su puno zadovoljniji od onih s vanjskim. Postoji i određena veza između kontrole i sklonosti gledanja televizije. Po istraživanju Alana Rubina ljudi koji imaju vanjski lokus kontrole mnogo više vremena provode pred televizorom od onih s unutrašnjim lokusom kontrole. TV – ovisnicima se svijet događa, ne moraju djelovati, ostaju pasivni jer im je u slikama sve već tu, na dohvat ruke, putem daljinskog. Promatraju događaje i situacije koje nisu stvarne, već su ciljano kontrolirane: akcijski film za podizanje adrenalina, sapunica za šupljikavu zabavu uma, reality show za nerealnu simulaciju realnih uvjeta života. Pretjerano upravljanje daljinskim umanjuje osjećaj moći za upravljanje onim što je tu, blizu – za upravljanjem vlastitim životom.

Na tu nemoguću misiju zvanu kontroliranje života troši se golema količina energije. Stalno planiranje i predviđanje situacija za koje zapravo nemamo pojma kako će se odvijati stvaraju stalni osjećaj napetosti i brige. Što ako se dogodi ovo a ja napravim ono, pa to ispadne ovako ili onako ... Mozak koji pokušava razrješiti život kao da je u pitanju jednadžba stalno dolazi do toga da je život zapravo nejednadžba u kojoj, što više o njoj mislimo, iskrsava sve više nepoznanica. U bilo kojoj situaciji najbolje je, nakon što damo sve od sebe da se stvar razvije u najboljem mogućem sjeru, jednostavno dignuti ruke. Život je nemoguće upakirati u svoj životni sklop, on je puno više od onog kakvim ga mi vidimo.

Živjeti bez povjerenja u život nije lako. Kada imamo povjerenja da će nam život donijeti ono što nam je od koristi za vlastiti napredak, sklop u glavi se mijenja. Neuspijehe i greške počinjemo shvaćati kao vrijedne situacije za put dalje. A na tom putu nešto imamo, a nešto nemamo u svojim rukama. Zato je najbolje dati sve od sebe – a zatim dignuti ruke, i predati se.

Princip žrtvovanja

Ne možemo svijet učiniti drugačijim, ali možemo biti svjesni odgovornosti na osobnoj razini, a to je upravo ono što čini kolektivnu svijest. Svatko od nas, za sebe i za druge, može pridonijeti toj promjeni.

Izlaz iz ovog dugoko ukorjenjenog kolektivnog problema je u razrješavanju vlastite priče, vlastitih životnih poteza temeljenih na principu žrtvovanja. I jedno i drugo – i žrtvovanje sebe i žrtvovanje drugog znači zakidanje života. To je nož s dvije oštrice. Onaj koji žrtvuje to radi iz hladnog, povrijeđenog, mrtvog dijela sebe i tim činom svoju unutarnju smrt, svoju povredu hrani, utiskuje ju još dublje u sebe. S druge strane, onaj koji se dobrovoljno žrtvuje radi to iz svetog dijela sebe koji vjeruje u besmrtnost. Ovaj prvi ima manjak života, a ovaj drugi višak. Razrješavanjem te neravnoteže, preostaje nam taman onoliko života koliko nam treba.

Uloga žrtve

Mnoge su djevojke, žene, majke kroz patrijarhalni odgoj predodređene za ulogu žrtve. Odgojene tako da veličaju dobrotu koja prelazi granice razuma, da vode računa o svima, a najmanje o sebi samima, nanose golemu štetu i sebi i drugima.

Kćer će trpjeti majčine jadikovke jer joj je 'dužna', jer nije lijep majci reći da je naporna, pa ispada da su joj važniji majčini osjećaji od njenih vlastitih. I tu se krug zatvara. Klica je uspješno prenesena, kćer je 'dobra', stavlja drugog na prvo mjesto, trpi i sluša, tu je za majku, ali ne i za sebe. U toj samaritanskoj ulozi čak pronalazi neku snagu, osjeća se plemenito. Tu je za drugoga nauštrb sebe i to je nekako ... uzvišeno.

Zdrava krivnja je isto što i odgovornost. No sama riječ krivnja nije baš ugodna jer pretpostavlja iskrivljenje slike o sebi, a riječ odgovornost uključuje dijalog, govor, reagiranje na posljedice svojih dijela. Biti odgovoran znači odgovarati za svoje ponašanje pred vlastitom savješću. Kompleks krivnje radi upravo suprotno: umanjuje osjećaj odgovornosti – i svoje i tuđe.

Kako i zašto oprostiti?

Ljudi koji u sebi nose puno krivnje ponekad znaju stalno kopati po sebi ne dozvoljavajući si uopće usmjeravanje osjećaja prema drugoj osobi. Sama riječ krivnja govori da se tu radi o iskrivljenoj slici sebe – kao u valovitom ogledalu. Pokušavajući ispraviti tu sliku o sebi stalnim razmišljanjem 'što sam napravio/napravila krivo', samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvijek iznova vraća vlastite neugodne osjećaje natrag, poput bumeranga.

Na istoj valnoj duljini

Lako se naviknuti na tamu. U odnosima se ta tama najlakše održava kroz izbjegavanje komunikacije. Često se događa da je šutnja dublja što je odnos važniji. Dvadeset godina braka – dvoje ljudi jedno pored drugog kao dva stranca. Na njihovu šutnju se talože bezbrojne misli i unutarnji monolozi od kojih se automatski stvaraju cigle – izvrstan materijal za komunikacijski zid. Često se događa da ljudi i umru tako zazidani. Svijet se pred njihovim očima gasi, a najbliži im ostanu najdalji.

Najprije smo mi, a tek onda ja. Začeti smo kroz odnos naših roditelja, a rođeni kroz odnos s majkom. Mi je osnova života. Negirajući taj mi koji je naša izvorna priroda, prestajemo biti u stanju izražavati sebe, jer smo sebe u mogućnosti izraziti samo kroz odnose.

Riječi mogu imati izuzetnu snagu koja se može upotrijebiti kako bi se nešto rasvijetlilo, ali i rasjeklo. Robert A.Johnson u svom ogledu o ženskoj psihi Ona (She) piše: 'Noć je razorna sposobnost žene koja probada ispuštajući bujicu riječi. To je opaska kojom kao da muškarca natakne na ražnjić. Kada bi zapamtila u problemima najprije upotrijebiti svjetiljku, tada bi mogla odlučiti hoće li uzeti nož. Ali, obično se najprije upotrijebi nož, a zatim svjetiljka... da se vidi što je učinjeno.' Zto, s riječima baratajmo pažljivo. Neka nam budu svjetiljka.

Svjetlucavi ciljevi

Mnogim ljudima za ono što smatraju srećom nedostaje glavna karika. Nekima je to završavanje fakulteta, nekima stupanje u brak, nekima kupnja stana, nekima stvaranje uspješnog poduzeća, a nekima rođenje djeteta. U glavi stoji misao: kad se to nešto dogodi ili ostvari sve će biti drugačije. Nakon što se dosegne željeni cilj, slijedi sreća.
Ta svjetlucava vizija izbavljenja može se odnositi na bilo što: samo da imam novaca, samo da smršavim, samo da nađem novi posao, samo da mi djeca porastu. Pri tom najčešće zaboravljamo da vezivanjem za cilj zapravo gubimo svoj put. Identificirajući se sa slikom u budućnosti, zakidamo se za sreću u sadašnjosti. Dok smo na zamišljenom cilju nasmiješeni, ispunjeni, sretni, na stvarnom putu smo frustrirani, odsutni i nezadovoljni. Iz dana u dan, iz cilja u cilj odgađamo živjeti.
Život se odvija, ali nešto nedostaje, nema ključnog elementa, nedostaje generator sreće. Ideja o cilju je poput neke vrste izbavljenja. Rješenje postoji, barem u viziji, barem u slici. Nastaje skica prostora i vremena koja nas prikazuje onakvima kakvi želimo biti. To je kao da smo lansirali dio svoje životne energije tamo negdje gdje nas zapravo nema i zatim stremimo toj životnoj energiji jer nam nedostaje. Fiksacija na cilj je neka vrsta udice za pecanje samog sebe. Akad se zaista upecamo, kada ostvarimo cilj, najčešće slijedi razočarenje. Jer, ni dijete, ni karijera, ni brak, ni komforni stan, ni pet kila manje nas ne oslobađaju od samih sebe. Točnije, od onog dijela sebe koji treba izbavljenje.
Takvi ciljevi su zapravo kradljivci sreće. Zbog toga što oni tamo negdje sjaje, čovjek je zakinut za svoj sjaj tu gdje je sad. Zbog toga što oni tamo sadrže radost u slici, nemamo energije za radost u stvarnosti.

Ono što čovjeku umornom od vlastitih stremljenja treba je odmor od vlastite glave koja proizvodi stalno nove svjetlucave ciljeve. Shvatiš da život nije upakiran u osobne želje i vizije, napokon si može dati dozvolu za opuštanje, dozvolu da mu bude dobro tu gdje jest.

Generalni zaključak istočnih New Age učenja je: želja je izvor frustracija. Zbog toga zenovska bezželjnost može zvučati kao privlačno rješenje svih tih zavrzlama. Kada je čovjek bez želja, pretpostavka je da svjetlucavih ciljeva nema. Čovjek bez želja asocira se sa stanjem nirvane, sa stanjem prosvjetljenja i nepomućenog unutarnjeg mira. Usvojivši ovakvo učenje kao pravilo življenja, misleći da napreduje, duhovni tragatelj stagnira. Kroz težnju stanju bezželjnosti dolazi do odbacivanja i negiranja vlastitih želja. Želje nisu nestale, već su potisnute, um je (kroz usvajanje novih duhovnih shvaćanja) postavio barikade na put njihova ispunjenja.

Želje su neka vrsta psihičkog goriva. One određuju smjer našeg djelovanja i zbog toga ih ne treba odbacivati i negirati, već njegovati i pročišćavati. Pitanje je – usuđujemo li se željeti? Usuđujemo li se imati ciljeve?
Usuditi se željeti znači riskirati razočarenje. Usuditi se imati ciljeve znači riskirati neuspjeh. Ono što treba otpustiti nije želja ili cilj, već viđenje sebe na cilju, identificiranje s njim. Ta vezanost je tkanje mentalno-emotivne fiksacije, epicentar uvjetovane sreće. Otpuštajući unaprijed definirane slike i ideje koje sadrže našu sreću u budućnosti, otvaramo se sreći tu gdje jesmo, u sadašnjosti.

Nikad dosta

Želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog čini temelj zdrave ljudske psihe. Nitko se ne osjeća dobro dok stagnira. Međutim, ta zdrava želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog ože se pretvoriti u pravu megalomaniju. Još novca, još uspjeha, još pažnje, još odjeće, još seksa, još priznanja, još planova, još – svega i svačega. Nikad dosta. A zapravo, tek kada nam je dosta u stanju smo sagledati, osjetiti, doživjeti ono što imamo.

Ako ste trenutno u petoj brzini, usporite i razmislite o tome što vas je u tu brzinu ubacilo. Kada gomilamo, grabimo, stremimo više-brže-bolje zaboravljamo biti prisutni u onom osnovnom – u okusu, mirisu, boji, dodiru. Prisjetite se – život je tu da bismo napredovali unutar njega, a ne mimo njega.u biti svega neka bude i ostane doživljaj života.

Stvarnost ili iluzija?

Krenemo li od pretpostavke da živimo u svijetu koji je nestvaran nećemo daleko stići. Razmišljanje o stvarnosti kao o iluziji donosi neku vrstu rasterećenja: 'Dobro, život je itako neka vrsta sna', ali pri tom se čovjek može dovesti u opasnost da zamišlja čitav fizički svijet kao neku vrstu vlastite projekcije.

U potrazi za zadovoljstvom i unutarnjim mirom (svojim osobnim redom) na svom putu svak omalo nalijećemo na novi kaos. Taj kaos može biti veliki ili mali, dugotrajan ili kratkotrajan – ovisno o tome što se mijenja i koliko smo za takvu vrstu promjene spremni. U tom stanju unutarnje dezorijentiranosti često imamo osjećaj da se nemamo za što uhvatiti, da se ne možemo otvoriti, da nemamo što pružiti ili da ne znamo kamo krenuti. U svakom slučaju nešto nemamo, ne možemo, ne smijemo, ne vdimo ili ne znamo. Iz tog kaotičnog unutarnjeg stanja krećemo u potragu za novim alatima samospoznaje i tu se susrećemo s raznim sustavima, učenjima i konceptima koji na neko vrijeme, u određenom opsegu opisuju našu stvarnost.

Povjerovati možemo u sve što nam donosi utjehu ili daje nadu ne uzimajući u obzir danas to vjerovanje možda koči, zavara ili, u najgorem slučaju, ubija. Samoipunjavajuće proročanstvo je npr. izraz koji jednostvnije rečeno znači: 'Ako vjeruješ da će se nešto dogoditi povećavaš vjerojatnost da se to uistinu i dogodi.'

Duhovnost ili regresija?

Baš kao što djeca vide svoju majku magičnim i svemogućim bićem koje ispunjava sve njihove potrebe, tako i odrasli koju djeluju iz dječjeg identiteta vide gurue, učitelje ili duhovne sustave kao sveznajuće, svemoguće i magične. Učitelji i gurui se često zaista i ponašaju kao majke i očevi svojim učenicima zadržavajući ih n ataj način u dječjoj dobi.

U fokusu

Kada nemamo moć koncentracije, energija se rasipa na nebitne stvari, sve se čini važnije od ostvarenja vlastite ideje, želje, sna. Odugovlačenje, stalno mijenjanje planova, nemogućnost odlučivanja... Lijenost, rastresenost i neodlučnost nisu osobine ličnosti, već navike. Baš kao što možemo imati zdrave i nezdrave navike vezane uz tijelo, tako možemo imati zdrave i nezdrave navike vezane uz snagu volje.

Vjerojatno ste primjetili da neki ljudi jednostavno 'zrače'. Njihov način razmišljanja, smaopouzdanje, vjera u ostvarenje ideja oblikuje izraz njihovog lica i određuje stav tijela. To zračenje, taj magnetizam je poput proročanstva koje samo sebe ostvaruje. Oni koji uspjevaju u životu u prosijeku nisu ništa pametniji ni tolerantniji od onih koji uspijevaju. Ono što ih razlikuje od većine je usmjerenost prema ostvarenju svojih planova i želja.

A ako se nismo u stanju uspmjeriti na neki cilj ili zamisao počinjemo o sebi misliti kao o osobi slabog karaktera koja nije u stanju voditi vlastiti život što onda drugima daje prostora da vode i olučuju umjesto nas.

Čovjek najvalitetnije djeluje kada njegova koncentracija izvire iz unutarnje mirnoće, a za to je, osim izoštrenog vanjskog fokusa potrebno imati i jasan unutarnji fokus.
Većini je ljudi u glavi buka. Roj automatskih misli koje se samo nižu...

Zbog toga najdublji i najtemeljitiji odmor predstavlja odmor od vlastitih misli. Bilo bi jednostavno kakda bismo u svom mentalnom sklopu imali on/off sklopku. Isključivši um koji kopa po prošlosti i nagađa budućnost, mogli bismo biti prisutni u realnosti, ovdje i sada.

Iako često imamo osjećaj da nemamo vremena, bilo bi logičnije reći da u vremenu nema nas. Ono teče, a mi smo izvan njega. Iz trenutka u trenutak živimo izvan trenutka. Nalazimo se na mjestu s kojeg se pruža prekrasan pogled, ali nismo prisutni jer mislimo o poslu. Razgovaramo s prijateljima, amisli nams e zapliću o unutarnje dijaloge s nekim stotim ljudima.

Važno je da vanjski fokus ne zamagli onaj unutarnji. A upravo to je ono što zapadnog čovjeka sve više pritišće. Postignuća, ciljevi, pogledi izvana... Vanjski foku je javni, on je na cijeni, dok je onaj unutarnji intiman, ne traži vanjsku procjenu, dovoljan je sam sebi. Fokus je poput usmjerenog snopa svjetlosti. Može rasvijetliti, ali može i spržiti. Kada je vanjski fokus prejak, kada j ečovjek 'izvan sebe', troši se, pod stresom je, izgara, gubi se među informacijama, idejama, mogućim i nemogućim odabirima. Kada je unutarnji fokus prejak, kada je čovjek previše 'u sebi', postaje letargičan, besciljan, stalno je u procjeni, vaganju i proučavanju svojih unutarnjih stanja.

U svakom od nas se nalaze kreativni i destruktivni potencijali. Kreativni nas potiču, nadahnjuju i okreću prema naprijed, a destruktivni nam otežavaju, kompliciraju život i vuku nas unatrag. Svojim načinom razmišljanja i ponašanjem (prema sebi i prema drugima) možemo hraniti svoje kreativne i svoje destruktivne potencijale. Na nama je da osvijestimo što nam čini dobro, a što loše. Pri tome je važno biti u dodiru sa svojim osjećajima i intuicijom, jer um ima ograničen domet – zaključuje samo na temelju informacija, a ono što je najbolje za nas nije uvijek i najlogičnije. Kada slušamo svoj unutarnji osjećaj, možemo prema njemu modificirati i vlastiti način razmišljanja. Neke misli u glavi (ili tijelu) stvaraju težinu, a neke donose olakšanje i mir. Prateći svoja unutarnja stanja možemo odabirati misli koje nam čine dobro. Iz tog dobrog osjećaja iznutra, neše djelovanje prema van može biti koncentrirano i kvalitetno.

U zrcalu kreativnosti

Ne moramo biti veliki umjetnici da bismo kreativno živjeli. Pripremiti neobično jelo, preurediti stan, iznenaditi nekoga koga volimo – sve su to detalji života koji hrane naš kreativan izvor koji nam na to uzvraća novim plodovima. U jednoj sufi priči neki čovjek kaže kako se ponekad osjeća dao da se u njemu bore dva psa. Jedan je dobar, a drugi loš. Na pitanje 'Koji pobjeđuje?, čovjek je odgovorio: 'Onaj kojeg hranim'. Slično je i s kreativnošću. Hranimo li izvore krativnosti u sebi, oni nam uzvraćaju inspiracijom. Hranimo li destruktivne porive u sebi, oni nam uzvraćaju gorčinom, tupilo i bezosjećajnošću.

Entuzijazam – stabilan polet

Ambicije često jednostavno presuše, ideje ishlape, planovi se uruše. Ništa čudno, ako im je jedino uporište u mislima. Znamo kakve su misli – jedna prođe, druga dođe. Kada nem akonkretnog plana koji misli veže uz prostor i vrijeme (sutra ću otići tamo i napraviti to i to), a onda i djelovanja, misli u internom svemiru zvanom mozak tonu u razočarenje.

Entuzijazam izvire iz samopouzdanja, iz unutarnje stabilnosti, iz vjere u sebe. A vjerovati u sebe je prilično teško ako u djetinjstvu roditelji nisu vjerovali u nas. A upravo ono što čovjeka najviše podržava i motivira, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi, je kada netko u njega vjeruje. Svijet bi zaista bio drugačiji kada bismo na zdrav način vjerovali u sebe.

Kada smo iznutra meki, onda smo i dovoljno senzibilni da otkrijemo ono s čim želimo i s čim ne želimo (u bilo kom području života) imati posla. Osluškujući vlastitu mekoću u grudima, us tanju smo primijetiti kod drugih ne samo ono što iskazuju riječima, već i gestama lica, zračenjem, pokretima tijela. Što je finiji naš doživljaj sebe, to nam je lakši i bliskiji doživljaj vanjskog svijeta i drugih ljudi.

Kako raširiti krila?

Jedna od najžalosnijih stvari koje si iz neznanja ili straha možemo učiniti jest podrezati si krila. Neki se odriču slobode radi sigurnosti, neki da bi udovljili bližnjima, neki radi slike o sebi koju predstavljaju drugima. Staviti se u kaznu, zatvoriti se, ugušiti svoj glas, sputati svoje ideje možemo na tisuću različitih načina. Često to radimo automatski, iz neznanja, nesvjesni kvalitetnijih mogućnosti izbora. Pri tom štetimo i sebi i drugima, jer sve dok si ne dopuštao slobodno izražavanje sebe, svijet ostaje zakinut za jedinstvenu, autentičnu manifestaciju našeg bića.

Sloboda i čovjek su identični pojmovi. Drugim riječima, mi jesmo sloboda kreiranja svojih života. Bez te esencijalne kvalitete se ne osjećamo dovoljno živima.
Stvarnost prolazimo, a mi gledamo. Svakodnevnica nas nosi, a mi je ne doživljavamo. Kao da nas nekim čudnim manevrima zaobilazi iako radimo 'sve što treba', odrađujući umjesto živeći dragocijene dane svog postojanja. Mnogima prođe cijeli život, a da se ne zapitaju što mogu učiniti da bi se osjećali slobodnijima.

Jean Paul Sartre, još jedan od poznatih egzistencijalista, ističe kako je za vlastite izbore potrebna predanost. Ako nismo predani istraživanju sebe i podizanju kvalitete vlastitog života, onda nas počinje mučiti osjećaj egzistencijalne krivnje, praznine ili tjeskobe. Korijen tih mučnih osjećaja potječe iz temeljne odluke da nećemo birati. To znači da smo digli ruke od sebe i da o našem životu odlučuju ili drugi, ili sudbina ili već nešto treće. Osjećati se slobodnima i sposobnima kreirati život kakav želimo znači preuzeti odogovornost za svoje postupke. Sloboda i dogovornost su dvije strane iste medalje. Onaj tko ne zna biti odgovoran, ne zna biti ni slobodan. Prepuštajući se automatizmu vanjskih okolnosti zaboravljamo što je po našoj iskrenoj procjeni vrijedno postojanje, odnosno život vrijedan življenja. S druge strane, prihvaćanjem odgovornosti za postupke iz prošlosti stječemo osobnu snagu za slobodne i odgovorne izbore u budućnosti.

Druga važna stvar je – usuditi se željeti. Želje su jedna vrsta psihičkog goriva. One određuju smjer našeg djelovanja. Kako bismo mogli svoj živto usmjeravati u pravcu ispunjenja svojih želja, moramo moći razlikovati impulzivnu od svjesne želje. Kriterij je vrlo jednostavan – trajnost. Impulzivna želja je poput plamena šibice. Ima je pa je nema. Udovoljavajući svojim impulzivnim idejama u svoj život unosimo kaos, osjećamo se dezorijentirano i naposljetku – ne znamo što želimo. Želje koje proizlaze iz dubljih vrijednosti imaju svoju trajnost.

Smisao života

Prihvaćanje, doživljavanje i shvaćanje vlastite, individualne životne priče je mnogo vrijedniji generator smisla od većine univerzalnih učenja koja nam objašnjavaju naš život iz neke udaljene, kozmičke perspektive. Individualna životna priča je ono što nam omogućuje stalno otkrivanje novih odogovra na pitanje: kakav sam ili kakva sam?

Kreiranje životnog smisla se prije svega temelji na iskrenosti prema sebi, a najviše napredujemo onda kada si priznamo 'kako jest' umjesto da stalno težimo 'onome kako bi trebalo biti'. Definicije o tome 'kakvi bismo trebali biti', nisu izvor sreće, već izvor frustracije. Život se uvijek događa u sadašnjosti, a mir sa sobom onakvima kakvi jesmo temelj je smislene povezanosti naše unutarnje i vanjske stvarnosti.

12.03.2010. u 12:34 | 1 Komentara | Print | # | ^

Razmišljaj na veliko i rasturi u poslu i životu

Donald J. Trump i Bill Zanker
Izdavač: Naklada Ljevak

Inteligentna i i dinamična osoba, pravi je generator aktivnosti u svakom slimslu te riječi.

Kreativnost je važan element uspjeha, bez obzira na to čime se bavite. Posjedujete tu kreativnost i znate kako je provesti u djelo.

Ako želiš uspjeti, moraš se prisiliti da nadvladaš vlastita ograničenja. Moraš se uzbuditi i doći u više mentalno stanje. Sve to moraš učiniti sam. Nitko to ne može učiniti umjesto tebe.

Ako stvar ne bude funkcionirala, mogao bih sve izgubiti! U jednom trenutku stigao sam na posve novu životnu razinu, a ta je razina bila vrlo neugodna. No bila je i beskrajno uzbudljiva.

Time što sam rekao 'može' dao sam čvrsto obećanje da ću doista živjeti na veliko, ambicioznije nego ikad prije. Taj mi je trenutak promijenio život. Donald trump odveo me na posve novu razinu. Počeo sam razmišljati u puno širim okvirima. Morao sam organizirati stvar tako da 10.000 ljudi dođe vidjeti Donalda Trumpa.

To mi je iskustvo potvrdilo bez ikakve sumnje da čovjeku, kad razmišlja na veliko, u život doista pristižu velike stvari.

Od njega sam naučio da čovjek, kako bi uistinu razmišljao na veliko, mora odbaciti udobnost vlastite skormnosti. Naučio sam da čovjek, ako želi biti uspješan, nikad ne smije odustati. Svaki neuspjeh je korak na putu prema uspjehu. Donald trum posjeduje onaj beskompromisni stav u stilu: 'Ja mogu sve!' trebate imati svoje ja. Nemojte dopustiti drugim ljudima da vam upravljaju životom. Nemojte dopustiti ljudima da se iživljavaju na vama. Ako vas netko naljuti, nemojte se povući i prešutjeti; uzvratite, obranite se i vratite dotičnom istom mjerom. Stvorite vlastita pravila i neka vas pritom ne brine što će drugi ljudi misliti o tome.

Novi životni stav dramatično mi je poboljšao samopuzdanje. Više mi ne predstavlja problem da stvaram velike planove i jurim za najslavnijim imenima, neovisno o tome radi li se o Warrenu Buffetu, ili čak predsjedniku Clintonu. Više me ništa ne može prestrašiti.

Trebate biti iskreni prema sebi. Jedini način da se čovjek obogati jest da bude realan i brutalno iskren. Morate se riješiti idealnog svijeta mašte o kojem čitate u časopisima i vidite na televiziji. Život nije onako jednostavan kako to prikazuju u medijima. Život je težak, i ljudi u njemu mogu nastadati. Stoga trebati biti čvrsti kao stijena i spremni na rasturanje, ako želite biti među pobjednicima.

Kako izgleda vaš financijski san? To o čemu sanjate ćete na kraju i raditi. Ako niste u stanju čak ni maštati o tome da radite nešto veliko, nikad nećete to ni postići.

Bogatstvo se stvara na temelju velikih ciljeva i neprekidnog, svakodnevnog djelovanja kako biste te ciljeve ostvarili. Puno ljudi krene od velikih ciljeva. No, nakon toga nalete na neke probleme ili im pažnju odvuku druge stvari kojima se moraju svakodnevno baviti, pa izgube usredotočenost na ciljeve. Kako biste svoje ciljeve održali na životu, morate im apsolutno svaki dan posvetiti najmanje dva sata. Nitko se ne smije brinuti o vašem novcu i uspjehu više od vas samih.

Morate naučiti kako da imete koristi od svojih problema.
Ako želite ući u najboljih 2 posto, morate postati jako dobri u tome da pronalazite kreativna rješenja za naizgled nerješive probleme.

Svi uspješni ljudi posjeduju visoku razinu energije i strasno se bave svojim poslom. Morate pronaći strast koja vas ispunjava energijom!

Ako želite biti uspješan čovjek, morate se naviknuti na to da često čujete riječ ne i da takve odgovore ignorirate. Kad su vam majka, otac, učitelj ili trener govorili 'ne' dok ste bili dijete, vjerojatno ste ih poslušali ako ste bili tako odgojeni i prestali ste raditi to što ste već radili. Zato je 98 posto odraslih ljudi odgojeno na način da prestanu s nečim čim čuju riječ ne. Ljudi koji olako odustaju nikamo ne mogu stići. Nećete biti uspješni budete li poslušali svakoga tko vam kaže 'ne'.
Ljudi u poslovnom svijetu ne žele što je najbolje za vas; žele najbolje za sebe. Kad vam ljudi kažu 'ne', to uglavnom rade kako bi postigli neki vlastiti cilj. Nemojte dopustiti da vas zaustavije nečije samovoljno 'ne'. Pronađite način kako da 'ne' pretvorite u 'da', ili otkrijte kreativan način kako da zaobiđete 'ne'. Nemojte dopustiti da vas itko zaustavi!

Možete imati vrhunske sveučilišne diplome, ali bez korištenja instiktva mogli biste otkriti kak vam je vrlo teško stići do vrha i tamo ostati.

Zaposli najbolje ljude i nemoj im vjerovati.

Ne dopustite ljudima da vas tretiraju kao krpu. Uvijek uzvratite i uvijek se osvetite.

Upornost vam treba kako biste učinili sve ono što morate učiniti da dođete do vrha. Kolikovam se često događa da osjećate kako ne možete postići nešto više? Ne možete obaviti konkretan telefonski poziv, ne možete pokucati na odgovarajuća vrata. Koliko vam se puta dogodilo da naiđete na odbijanje, iako znate da ste tako blizu cilju?

Morate voljeti to što radite ili nikad nećete biti uspješni, neovisno o tome što radite u životu. Ako volite to što radite, onda ćete raditi još intenzivnije, pokušavat ćete još žešće, poboljšavat ćete svoj pristup iz dana u dan, i usput ćete više uživati u životu. Najvažnije je da dobro poznajete područje kojim se bavite i da volite to čime se bavite, a te dvije stvari riješit će vas velikog broja problema.

Čovjek ne može provesti život tako da sjedi i čeka na poslovne dogovore, prilike, ili nekakav sretni slučaj. Morate se strasno baviti nečim što volite raditi, a zalet koji tako uhvatite jako će vam koristiti i donijeti vam puno dobrih stvari.

Pronađite svoju strast. Nemojte razmišljati o tome kako da zaradite novac. Radije razmišljajte o otome što možete proizvesti, odnosno koju uslugu možete stvoriti, uslugu koja je vrijedna i korisna ljudima iz vaše zajednice. Što bi se moglo poboljšati? Što bi se moglo napraviti bolje ili učinkovitije? Koji problem možete riješiti? Koje potrebe možete ispuniti. Najvažnije od svega: u čemu ćete uživati.
Otrkijte svoju strast u nečemu korisnom što možete raditi za ljude, a novac će se pojaviti sam od sebe.

Ako u životu nema strasti, neće u njemu biti ni sjaja. Strast vam daje onu srčanu snagu koja vam je potrebna da nikad ne odustanete.

Počnite sanjariti o onome što istinski volite raditi. Kad biste u životu mogli napraviti smao jednu stvar, što bi to bilo? Što vas je u stanju toliko zaokupiti i zabaviti da izgubite pojam o vremenu? Što biste istinski uživali raditi, u tolikoj mjeri da biste to željeli raditi i da vam nitko ne plati. Što ste radili u onim situacijama kad ste bili vrlo zadovljni sami sobom? Koje vas tvari dovode u 'zonu' i pružaju vam vrhunska iskustva? Kad biste mogli postati netko kome se divite, tko bi to bio?

Postoji jedna stara izreka: Pazi na koga ćeš nagaziti kad se penješ, jer ćeš na te iste ljude naletjeti pri silasku.

Bitno je samo da budete mudri i da zadržite dobar smisao za humor, jer problemi kojivam se možda čine veliki zapravo uopće nisu bitni u sveopćem sustavu stvari.

Učite iz svojih grešaka.
Život je takakv kakav jest, pa vas često prisili da učite iz vlastitih grešaka, ali puno je bolje ako umjesto toga uspijete nešto naučiti iz tuđih.
Formula znanja: Najbolji način da nešto naučite jest da proučite povijest uspjeha i neuspjeha u svom sektoru.

Najvažnije je biti žilav – nikad ne smijete odustati. Samo se nastavite kretati prema naprijed, neka vam ciljevi budu jasni, i nemojte pokleknuti pred stvarima koje vas obeshrabruju ili ometaju u napretku.

Svaki dan je nova avantura. Nema nikakvih jamstava. Čovjek nikad ne može znati što će ga svezaskočiti, aponekad to može biti prilično užasno. Čovjek mora biti snažan da bi preživio i nikad se ne smije predati bez borbe.

Ako neprestano obasipate svoje dijete pohvalama za svaku sitnicu koju naprave, to je ipak malo previše. nemojte biti preblagi prema svojoj djeci. Neka se pristojno potrude da zarade vaše pohvale. Tako će ih više cijeniti.
Ako pretjerate s komplimentima djeci, na taj ćete im način pretjerano napuhati osjećaj vrijednosti, pa će povjerovati da imaju pravo na uspjeh u životu, a da se pritom ne trebaju ni potruditi. No to nije točno. Kad odrastu, otkrit će da je svijet puno teže mjesto za življenje nego što ste ih vi naveli da povjeruju. Onda će odustati čim nešto ne mogu dobiti istog trenutka. Odustajanje je navika koje se teško riješiti.

Brzo sam shvatio da se svijet neprestano mijenja. Čovjek si ne može priuštiti da stoji na mjestu. Ako to učinite, život će vam iscuriti kroz prste.
Nemojte čekati na 'pravi trenutak', ili na to da postanete savršeni. To se nikad neće dogoditi. Počnite odmah. Više ćete naučiti iz aktivnog rada nego natemelju bilo čega drugog.

Morate znati što radite. Morate imati povjerenje u samoga sebe i povjerenje u kvalitetu svojih odluka. Najveće uspjehe postići ćete kad plivate protiv struje. Mnogi ljudi naručuju konzultante i plaćaju im brdo novca. To je gubitak i vremena i novca. Dok se konzultant vrati sa svojim izvještajem, prilika za dogovor je odavno prošla, ili je dogovor sklopio netko drugi – u svakom slučaju, najbolje je da se ni ne bavite biznisom u kojem se morate oslanjati na konzultante.

Što se više trudim, imam više sreće!

Povoljni i sretni trenuci ne pojavljuju se prečesto. Stoga se pobrinite za to da ih iskoristite u potpunosti kad se pojave u vašem životu, a to znači da trebate vrlo intenzivno raditi.

Uvijek ostanite otvoreni novim idejama, informacijama i prilikama. Nemojte zatvarati oči pred novim stvarima, misleći da već znate sve što trebate znati. Svijet se brzo mijenja i morate uvijek držati korak sa zbivanjima želite li uspjeti. Jednostavno je vrlo glupo zatvoriti oči kad se suočite s novim otkrićima i mogućnostima.

Razvijte pozitivnu snagu: Svaki put kad naiđe negativna misao, izbrištie je. Zamijenit eje pozitivnom mišlju. To zahtjeva energiju, no rezultat će biti snaga – pozitivna snaga koje je nužan sastojak uspjeha.

Natjerajte ljude da vas poštuju.
Također morate svakoga koga sretnete uvjeriti da znate svoj posao. Akoste poslovan čovjek, tako trebate i izgledati. Trebate se tako odijevati i ponašati. Nemojte ni kod koga potaknuti sumnje da ne poznajete svoje područje.

Pazite da ne zaposlite osobu s negativnim stavovima. Ona stara istina doista vrijedi: jedna trula jabuka može pokvariti cijelu gajbu.

Ljudi s najboljim ocjenama često nisu najpametniji. Najvažnije je pitanje kamo ih vodi instikt.

Jedna od karakteristika koju pokušavam njegovati kod svojih zaposlenika jest briga za organizaciju u cjelini. Nagrađujem zaposlenike koji se svesrdno trude kako bi donijeli više uspjeha Trump Organizationu, doživaljavajući uspjeh kompanije ujedno i kao osobni uspjeh. Poštujem zaposlenike koji brzo djeluju i u stanju su razmišljati munjevito i praktično. Vrijeme je često presudno, a ja doista cijenim članove osoblja koji imaju spremne odgovore i rješenja.
Također volim zaposlenike koji kompaniji štede novac. Kompanije trpe kad zapslenici ne ulažu dovoljno napora kako bi kontrolirali troškove.
Na kraju, premda je određena količina osobne ambicije nužna, prevelika ambicija može potkopati zajednički cilj kompanije. Kompanija uvijek mora biti na prvom mjestu u očima svakog zaposlenika. Ja sam uvijek spreman oprostiti nenamjerne greške i pružiti dobrim ljudima još jednu priliku. Nitko nije u stanju bez iznimke postizati uspjeh ama baš svaki put kad nešto po prvi put pokuša. Naučite opraštati.

Uspostavite visoke standarde za sebe i za druge
Od ljudi očekujte najbolje. Oni će vrlo često pokazati da su dorasli izazovu i važno je u njih usaditi samopouzdanje, kako se ne bi bojali izazova. Pružite ljudima mogućnost da napreduju koliko god mogu. Bez te mogučnosti, kako uopće mogu zasjati?

Ljude ne treba podcjenjivati. Dajte im šansu; budite katalizator njihova uspjeha. Na taj način svi pobjeđuju.
Stvorite radnu okolinu u kojoj nagrađujete dobre ljude koji obavljaju dobar posao, zato što su lojalni vama i vašoj kompaniji. Budite zahtjevni prema ljudima i oni će se pokazati dostojni toga. Nemojte biti preoštri kad naprave neku grešku; svi griješe. Uvijek budite spremni dati novu šansu onome tko želi raditi bolje.

Samo je nebo granica. Postoji jedna izreka da prosječnost stoji na putu veličini, a ja na to nastojim misliti kad zapošljavam ljude. Ako nemaju sposobnost da budu veliki, jednostavno zauzimaju prostor – ako ne mogu napredovati do neslućenih visina, zauzimaju mjesto nekoga tko može.

Ljudima koji rade za vas morate dati dio kolača. Dobro je obilato platiti ljude koji to zaslužuju. Ako pak u timu imate nekoga tko se uokolo vuče kao krepan, nemojte oklijevati da ga se istog trena riješite, prije nego što raširi bolest širom vaše kompanije – bolest prosječnosti.

U životu čovjek doživljava neuspjehe i u tome nema ništa loše, no kad već doživite neuspjeh, pokušajte ne okriviti druge za to.

Uhvatite zamah!
Sa svakim novim danom i novim ostvarenim kontaktom vi polagano pojačavate zamah. Pokazujete ljudima da niste tek tako ušli u igru da biste odmah iz nje izašli, međutim i dalje se ništa ne događa. Stoga i dalje uporno radite. Onda se jednog dana dogodi nagli skok: dobijete dobrog klijenta, ili potpišete ugovor. Kažete to svim svojim klijentima i vaša vjerodostojnost odjednom raste. Počinju vam vjerovati. I dalje radite, no sad ste već stigli na nešto višu razinu. Nakon nekog vremena stvorili ste već tolki zamah da vam se povoljne stvari počinju višestruko češće događati: odjednom dobijete po dva-tri posla, klijenta ili poslovna dogovora. Svima govorite o tome i vaša vrijednost strahovito se povećava. Svi mogu vidjei da ste dobili zamah i žele biti dio toga?

Da biste uvatili dobar zamah, korisno je imati kvalitetnog mentora.
To je još jedna zanimljiva karakteristika zamaha: ako ne raste, sigurno neće mirovati; u stanju je okrenuti se protiv vas i razoriti sve što ste sagradili.
U dobroj mjeri radi se o tome kako definirate svoje probleme, odnosno izazove: ako priznate poraz, bit ćete poraženi. Ako prihvatite činjenicu da je situacija loša, no odlučni ste da je prebrodite, onda ćete imati puno bolje izglede. Izbor je na vama.

Svi se mi suočavamo s teškoćama. To je život. Čovjek pokazuje svoje pravo lice u načinu na koji se suočava s katastrofalnim događajima. Vrijeme će izlječiti sve rane, samo trebate ostati pozitivni i krenuti dalje. Kad god ulazim u neki projekt, znam da ču naletjeti na probleme. Očekujem ih. Neću jadikovati zbog njih, jer mi je jasno da mi je posao da ih riješim. Budite osoba koja rješava teške probleme i bit ćete čovjek za čije usluge ljudi plaćaju velik novac.
Svatko može raditi jednostavne stvari. Teško je naći ljude koji su u stanju suočiti se s velikim izazovima. Ako ste vi među njima, to znači da se ističete u gomili. Otkrio sam da stvari koje su prelagane najčešće nisu ni vrijedne truda. Takve stvari već radi puno drugih ljudi, a u laganim poslovima nema bogzna kakvog profita. Moj posao toliko je težak da se ponekad osjećam poput Sizifa koji je osuđen da vječno gura veliki kamen uz strminu.

Nemojte dopustiti da vas zaustave dosadne sumnje i osobna nesigurnost. Sumnja u sebe je normalna pojava. Ako više ne osjećate strast u vezi sa svojom karijerom, pronađite nešto u vezi s čim osjećate strast.

Iskustvo me naučilo da uvijek očekujem probleme, da ih rješavam jedan po jedan i da nikad ne odustanem prije nego što dovršim posao. Vi morate postati isti takvi. Ne bojte s grešaka i prepreka, jer to su vaši najbolji učitelji. Učite iz vlastih pogrešaka. Iskoristite to znanje kako biste za sebe stvorili nešto veliko.

Jedan od načina na koji možete održati zamah je taj da si postavljate sve veće i veće izazove. Kad dosegnete vrh, što ćete učiniti? Kad dosegnete vrh, vrijeme je da nešto vratite drugima. Donirajte novac dobrotvornoj organizaciji, posvetite se svojoj djeci, pružite svoje znanje drugima i pružite potporu kulturi.

Zamah se zapravo svodi na energiju i pravi tajming. Kad počenete s nečim novim, još nemate zamah. Tada su stvari dosta teške. Ljudi vam se ne obračaju. Čini se kao da nikako ne napredujete, no budete li uporni i budete livrijedno radili na ostvarenju svojih ciljeva, korak po korak, uskoro će prema vama poteći prava rijeka ljudi i događaja.

Ako se ikad nađete u dubokim nevoljama, uvijek se fokusirajte na stvari od kojih se osjećate bolje. Svakako trebate izdržati loše stvari koje vam se događaju, i nemojte dopustiti da vas one demoraliziraju ili odvrate od toga da radite na ostvarenju svojih ciljeva. Trebate shvatiti da je to samo trenutak koji će proći. Ostanite usredotočeni na dobra vremena koja vas čekaju u budućnosti, jer ta će vremena sigurno doći ako ostanete fokusirani. Situacija se ne može i sigurno se neće pogoršavati zauvije; preokreti se uvije događaju.

Koristite 3 popisa kako biste održali fokusiranost: prvi popis nek sadrži najveće ciljeve koje želite postići u životu. Drugi popis nek sadrži stvari koje treba učiniti ove godine kako bi ostvario svoje životne ciljeve. Treći popis fokusirajte na stvari koje trebate učiniti danas kako bi ostvarili svoje životne ciljeve. To je vrlo jednostavno, a ključ da ovaj sustav funkcionira u praksi jest disciplina. U konačnici je pobjenik onaj tko ima dovoljno discipline da zadatke izvršava svakog dana svog života, bez iznimke.

Moj manjak iskustva bio je zapravo dobra stvar, jer sa bio lišen mentalne prtljage i zabrinutosti. Jednostavno sam svu koncentraciju uložio u to što radim i rješavao sam probleme u hodu, kako bi se pojavili.
Velik broj ljudi previše razmišlja o svojoj trenutnoj situaciji, umjesto da razmišljaju o tome kakva bi ta situacija mogla postati. Tako su uronjeni u problem da izgube sposobnost uviđanja rješenja.

Moj vam je savjet da jednostavno izbrišete svaku negativnu misao čim vam pokaže svoje ružno lice. Zaustavite neodlučni unutarnji monolog prije nego što uopće počne. To je vaš najveći neprijatelj.

Život je nepredvidljiv, svijet je nepredvidljiv i nema razloga zašto bi nas naši ciljevi trebali sprečavati da se mijenjamo i napredujemo zajedno s njima. Fokusirajte se na svijet koji evoluira i ostat ćete u dodiru s promjenama koje se upravo odvijaju.

Vjerujte da ste virjedna osoba i neka se to uvjerenje vidi u načinu na koji stojite, hodate, govorite i krećete se. Moj savjet i muškarcima i ženama glasi ovako: vjerujte u sebei pokažite to kroz svoj stav, pa ćete postati puno privlačniji suprotnom spolu.
Što god da radite, radite to prvoklasno i s prikladnim stavom. Neki ljudi ćale se na to da im je život dosadan. Moj život nikad nije dosadan. Ako želite više uzbuđenja u životu, na vama je da ga pronađete.

Vi ste to što mislite da jeste.
Ljudi od vas samih dobivaju mig kako da razmišljaju o vama. Stav koji gajite o sebi vidljiv je svakome. Razvijte stav da puno vrijedite, pa će vas i drugi cijeniti sukladno tome. Hodajte žustro i odlučno, očiju uperenih ravno pred sebe, poput nekoga tko zna kamo ide. Definirajte sebe kao izuzetnu osobu. Svi mi definiramo sebe; trebate se definirati na način koji pokazuje da vjerujete u sebe.
Umjesto da sebe definirate kao marketinškog menadžera, definirajte sebe kao marketinškog menadžera koji je na putu da postane potpredsjednik tvrtke zadužen za marketing.
Izgradite stil čovjeka koji razmišlja na veliko tako da se premjestite u prvu klasu. Neka vaše cipele, odijela, košulje, kravate, kaputi i dodaci poput satova i nakita govore svijetu da poznajete i cijenite kvalitetu. Ako ovog trenutka nemate velik proračun, kupite si manji broj stvari, no neka budu bolje kvalitete. Neka sve što radite i posjedujete odražava imidž važne osobe.

Moj vam je savjet da svakako trebate imati velik ego, ali nemojte biti egoistični. Veliki ego je pozitivna stvar.

Steknite naviku da govorite što vam je na umu
Govorite kao čovjek koji razmišlja na veliko. Strah često začepi ljudima usta kad požele nešto reći. Steknite naviku da istupate na poslovnim sastancima i društvenim okupljanjima. Pobrinite se za to da znate što želite reći. Zatim glasno i jasno istupite sa stavom koji daje do znanja da imate nešto važno za reći. Ne bojte se mišljenja drugih ljudi. Sjetite se, ljudi su onoliko pametni koliko vi mislite da jesu, ili koliko oni misle da jesu.

Svatko tko bilo što radi nailazi na kritike. Očekujte to. Najprije saslušajte kritike. Zatim ih odbacite. Mene su kritizirali za svešto sam ikad napravio. Ne dopuštam da me to pogodi. Kao što sam vam ranije rekao, svatko želi ubiti najbržeg revolveraša. Ako ste na vrhu, prirodno je da ste meta svihonih sitnih igrača koji razmišljaju na malo i obožavaju kritizirati ljude koji rade i razmišljaju na veliko. Nemojte dopustiti da vas to zaustavi. Zauzmite se za sebe i istaknite se.

Družite se s drugim ljudima koji razmišljaju kao veliki igrači. Ljudi u vašoj okolini u veliko mjeri utječu na vas. Svi smo mi proizvod svoje okoline.

Svoje velike misli pretvorite u velike korake što brže možete. Nemojte dopustiti da vas koče izgovori 'nisam dovoljno pametan', 'nemam dovoljno iskustva', 'premlad sam'. To su samo isprazni izgovori. Odbacite ih.
Izgovori su simptom straha. Uronite u srž problema, napravite upravo ono čega se najviše bojite i vaš strah će nestati. Nitko se nije rodio sa samopouzdanjem. Samopouzdanje je nešto što se gradi. Pretvorite djelovanje u naviku i samopouzdanje će vam narasti do neba.
Nemojte trošiti previše vremena na planiranje ili pokušaje da predvidite i rješavate probleme prije nego se dogode. To je još jedan izgovor za odugovlačenje. Dok ne počnete s radom nećete ni znati gdje se problemi mogu pojaviti. Nećete imati iskustvo potrebno da biste ih riješili. Umjesto toga krenite u akciju i probleme rješavajte u hodu.
Prestanite razmišljati i počnite djelovati. Počnite s malim stvarima i s vremenom prihvaćajte sve veće i veće izazove kako biste izgradili samopouzdanje. Na taj način olimpijski sportaši dolaze do vrha. Tjeraju sami sebe da ispune sve veće i veće ciljeve, korak po korak.
Zapravo nije bitno što znate u trenutku kad nešto započinjete raditi. Bitno je što možete naučiti u hodu. Kad počinjete s nečim novim i izazovnim, uvijek pomislite: 'Ja to mogu'. Vaša sposobnost da učinite bilo što zapravo se svodi na stanje uma. Pitanje što možete napraviti ovisi o tome što mislite da možete napraviti. Mnogi ljudi naviknu se na to da obavljaju posao u određenoj razini učinkovitosti. No, kad se ojave okolnosti koje to zahtijevaju, u stanju su napraviti puno više od onoga što misle da mogu. Počnite razmišljati da možete učiniti više. Nemojte graditi male obiteljske kuće, a da prije toga ne razmotrite koliko bi vas koštala izgradnja zgrade s više stanova, ili neki veliki građevinski projekt. Pokušajte sve što radite pretvoriti u nešto još veće, bolje i hrabrije.

Nijedan neuspjeh nemojte doživjeti kao kraj. Brzo naučite svoje lekcije, a onda krenite dalje. Nemojte beskonačno analizirati svoj neuspjeh. Opet počnite razmišljati na veliko. Um si ispunite mislima od kojih se osjećate dobro, planovima za budućnost, prijašnjim uspjesima, dobrim stvarima koje su prijatelji rekli o vama, bilo čime što unosi pozitivni spin u vaš unutarnji dijalog.
Ovladajte umijećem zaboravljanja. Krenite naprijed i ne trošite vrijeme na razmišljanje o lošim stvarima koje su vam se dogodile. Nemojt biti idealist i maštati o tome što bi bilo da su se stvari odvile drukčije, da se loše stvari nikad nisu dogodile, da živite u svijetu iz bajke u kojem sve uvijek ispadne kako treba.

Upornost, plus učenje iz grešaka jednako je uspjeh.

Kad dobijete fakultetsku diplomu, to vam je poput potvrde na kojoj piše: 'Ova osoba nešto je postigla'. To vam otvara mnoga vrata.

12.03.2010. u 12:33 | 0 Komentara | Print | # | ^

Pričaj mi priču

Majda Rijavec i Dubravka Miljković
Izdavač: Ljubičasti šešir

'Ako nešto možete učiniti, ili sanjate o tome da to učinite, započnite. Smjelost ima u sebi genijalnost, moć i magiju'. Goethe
Koliko puta smo vjerovali kako nešto ne možemo učiniti. Kako nemamo dovoljno sposobnosti i kako to jednostavno nije za nas. A onda smo, kad nas je život prisilio da ipak pokušamo, shvatili kako to uopće i nije tako teško. Kako nam je samo nedostajalo samopouzdanja. A da nas život nije prisilio na to i dalje bismo vjerovali da to – ne možemo.
Život nam ponekad učini uslugu i natjera nas da učinimo i ono za što inač enikad ne bismo smogli hrabrosti. No, koliko puta odustanemo do nekih stvari, želja i ciljeva jer smo uvjereni daih ne možemo ostvariti. A možda bismo mogli – samo kad bismo pokušali. Ne možemo očekivati da nam život uvijek pomogne i da nas dogura do zida. Ponekad se do zida moramo dogurati sami. To nije uvijek lako, ali možda vas neka od priča iz ovog dijela knjige potakne da napravite onaj mali ali odlučujući korak. Možda ćete uspjeti ostvariti ono što želite. Možda i nećete. No ako ne pokušate, što će se od toga dogoditi – nikad nećete znati.
'Ljudi koji previše razmišljaju prije negoli načine korak, provest će život na jednoj nozi'. A. De Mello

Ništa nam nije istodobno ni bliže ni dalje nego istina o nama samima.
Neka se žena borila sa smrću. Iznenada je imala osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudačkim stolcem.
Tko si ti? Upita je glas.
Ja sam gradonačelnikova žena, odgovori ona.
Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti.
Ja sam majka četvero djece.
Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti.
Ja sam učiteljica.
Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti.
Ja sam kršćanka.
Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti.
Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromašnima.
Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti.
Tako je to išlo dalje. Štogod odgovorila, činilo se da nije dala zadovoljavajući odgovor. Vraćena je na zemlju. Kad se oporavila od bolesti, odluči pronaći tko je zapravo ona.
A kad ste se vi zadnji put upitali Tko sam ja? Ne čija sam žena, čija sam majka, što sam po zanimanju i koje sam vjere. Nego – Tko sam doista ja? Nemojte čekati sudački stolac da biste pokušali odgovoriti na to pitanje.

Svećenik je sjedio uz radni stol pokraj prozora sastavljajući propovijed o Božjoj Providnosti, kadli začu nešto što je zvučalo poput eksplozije. Uskoro je vidio kako ljudi u paničnu strahu bježe amo – tamo, i saznao da je pukla brana i rijeka se izlila iz korita. Voda na ulici je počela rasti. I u svećeniku je počela rasti panika, ali on reklne samomu sebi:
Upravo sastavljam propovijed o Providnosti i evo prilike da vidim što propovijedam. Neću bježati s ostlaima. Ostat ću ovdje i čekati da me spasi Božja Providnost.
Baš kad je voda već došla do njegova prozora, prolazio tuda čamac pun ljudi:
Dođite velečani, zvali ga oni.
A ne, djeco moja, odgovori svečenik s povjerenjem. Uzdam se da će me spasiti Božja providnost.
Svećenik se ipak popeo na krov. Kad je voda doprla do krova, prolazio tuda drugi čamac. Opet ljudi pozvali svećenika da im se pridruži, no on opet odbio. Popeo se sada na vrh zvonika. Kad mu je voda doprla do koljena, stiže do njega neki časnik u motornom čamcu, poslan da ga spasi.
Ne hvala, časniče, reče svećenik mirno se smješeći. Vidite, uzdam se u Boga. On me nikada neće napustiti.
Kad se velečani utopio i došao u nebo, najprije se potužio Bogu:
Pouzdao sam se u Tebe. Zašto nisi ništa poduzeo da me spasiš?
A Bog mu odgovori: Poslao sam ti tri čamca.
Jeste li i vi možda trenutno tužni i nesretni i čekate da se dogodi nešto što će vas spasiti? Postoji li nešto što ovaj čas možete učiniti za sebe, a da vam bude bolje? Ili ćete se nastaviti utapati dok čamci prolaze kraj vas?

Kao i antilope, i većina od nas bježi od opasnosti i kao rezultat toga nikada se ne oslobodi svojih strahova. Kad bismo se suočili sa strahovima i trčali prema mjestu s kojeg se čuje rika, mogli bismo ih razriješiti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu.
Kad ne bismo u svom razvoju imali nikakve prepreke, bili bismo osakaćeni. Nikad ne bismo postali onako snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.

'Život predstavlja niz problema. Možemo kukati nad njima ili ih možemo rješavati.' M.S.Peck
Neki životni problemi doista su teški. Ali najčešće postoji izlaz – biti puno bolji i puno sposobniji. I najveća pomoć mogu biti riječi – Ne mogu ti pomoći. Moraš se izboriti sam.

Postoje snovi koje su drugi sanjali za vas i postoje oni koje ste sanjali sami za sebe. Koje želite ostvariti? Pokušajte ipak sa svojima vlastitima.
Život nije grčka tragedija, niti smo mi glumci u njoj. Ne možete li otkriti pozitivnu stranu stvari, pokućajte naći – smiješnu!

Punih jedanest godina radio sam na pošti. Od svoje tridesetdevete godine pa do pedesete. Bio sam uvjeren da će me rad na pošti dotući; jednostavno nisam više mogao izdržati. Tada sam odlučio da ću postati profesionalni pisac... Ljudi su znali da sam dao otkaz pa su me počeli žaliti i još više mi otežavati život. Moja stanodavka je rekla: zaboga, ti mora da si poludio. Napustio si stalno namještenje i doveo u pitanje i mirovinu. Zbilja sam se počeo pitati nisam li sasvim poludio... Trebalo mi je svega devetnaest dana da napišem cijelu knjigu, u siječnju 1970.godine...
Charkes Bukowski, Pošta
'Svi koji nas ne mogu stići, uvijek kažu da smo – zalutali'. Ebner-Eschenbach

Put od tisuću milja započinje – prvim korakom. Rekao je to kineski filozof Lao-Tze, a vama preostaje samo da taj prvi korak i učinite. Dakle, koji je prvi korak kojiveć danas možete učiniti na putu prema svom cilju? Ne sutra, ne u ponedjeljak, ne sljedeći mjesec – nego danas.

Neka je 43-godišnja žena došla kod psihijatra. Žalila se na nedostatak razgovora i monotoniju u braku. Upitao sam ju što bi radila da ima neki lijepi cvijet u tegli?
Začuđeno je zatresla glavom, kao da joj nije jasno kakve bi ovo imalo veze s njezinim brakom, a onda je počela:
Prije svega redovito bih ga zalijevala. Poslije šest mjeseci ili godinu dana , promijenila bih teglu i cvijeće posadila u novu zemlju. U međuvremenu bih možda jednom pognjojila staru zemlju. A teglu bih stavila na dasku ispred prozora, tamo gdje ima dovoljno sunca.
Tu sam je prekinuo i upitao: A što činite sa svojim brakom?
Jeste li danas osobi s kojom živite rekli nešto lijepo? Ili ste možda nešto lijepo za nju učinili?

'Budite uporni. Ništa ne može promijeniti upornost. Talent neće – svijet je pun neuspješnih talentiranih ljudi. Genijalnost neće – svijet je pun neshvaćenih genija. Obrazovanje samo po sebi neće – svijet je pun obrazovanih propalih ljudi. Upornost i odlučnost su svemoćni.' Calvin Coolidge
Bogataš koji je jako volio mačke zamolio je slavnog Zen slikara da mu nacrta jednu sliku mačke. Slika je pristao i rekao čovjeku da dođe za tri mjeseca. Kad se čovjek nakon tri mjeseca pojavio, slikar je izjavio dacrtež još nije gotov i rekao mu da dođe za naredna tri mjeseca. To se ponovilo nekoliko puta. Nakon godinu dana, čovjek se pobuni. Slikar uze kist i s lakoćom i gracioznošću, u jednom pokretu, nacrta mačku – najljepši crtež koji je čovjek idad vidio! Bio je iznenađen. A onda s ljutne:
Pa trebalo ti je samo trideset sekundi za taj crtež! Zašto sam morao čekati godinu dana, upitao je.
Slikar bez riječi otvori ormar iz kojega ispade, ma valjda tisuću – crteža mačke.
Sjećate se kad ste zadnji put odustali nakon prvog ili drugog pokušaja jer vam nije išlo? Koliko puta ste vi spremni nacrtati jednu te istu mačku?

Pokušate li nešto učiniti možda nećete uspjeti, no ne pokušate li, sigurno nećete uspjeti.
Za odustajanje je uvijek prerano.
Dvije su žabe upale u lonac pun mlijeka. Prva, vidjevši kako joj nema spasa izvući se iz bijele tekućine, prepusti se sudbini i potone. Drugoj se taj pristup nije dopao. Plivala je i plivala... Mlijeko se ukiselilo, pa usirilo; stvori se dovoljno čvrsta podloga s koje je mogla odskočiti iz lonca.
Koliko ste vi dugo spremni plivati?

Nije važno jesi li nokautiran, važno je dižeš li se?
Neuspjeh je samo jedna stepenica prema uspjehu. Ali moramo se nastaviti penjati.

Kineski znak za riječ 'kriza' sastoji se od dva znaka. Jedan znači opasnost, a drugi šansa ili prilika.
Jednog je znanstvenika – istraživača koji je otkrio više značajnih stvari u medicini, novinar upitao čemu pripisuje svoju veliku kreativnost. Odgovorio je da, prema njegovom mišljenju, sve to potječe od jednog iskustva s majkom kad su mu bile neke dvije godine. Pokušao je iz frižidera izvaditi bocu mlijeka, no ona mu je iskliznula iz ruku i pala na pod, a mlijeko se razlilo po cijeloj kuhinji; bilo je to cijelo more mlijeka.
Kad je majka došla u kuhinju, umjesto galame, držanja predavanja i kažnjavanja rekla je:
Robert, kakv si prekrasan svinjac napravio! Nisam još nikad vidjela toliku lokvu mlijeka. Dobro, šteta je učinjena. Hoćeš li se sad malo igrati u tom mlijeku prije nego što ga počistimo?
Naravno da je htio. Nakon par minuta, mama je rekla:
Znaš Roberte, kadgod napraviš ovakav svinjac, trebaš ga počistiti i sve treba biti kao što je bilo. Dakle, kako bi to volio učiniti? Imamo spužvu, ručnik ili krpu; šta hoćeš?
Izabrao je spužvu, pa su mama i on zajedno pokupili mlijeko i očistili pod.
Znaš, rekla je potom mama, ovo sad je bio jedan propali pokus toga kako malim ručicama nositi veliku bocu. Idemo na dvorište, napunit ćemo bocu vodom i vidjeti možeš li otkriti način da ju nosiš bez da ju ispustiš.
Naučio je da su pogreške samo prilike za učenje nečeg novog, a što je, na kraju krajeva, svrha znanstvenih eksperimenata.

Otac i njegov sin penjali su se planinom. Iznenada, sin se spotakne i padne, ozljedi se i vrisne Auuuu! Na svoje iznenađenje, negdje iz planine začuje glas koji ponovi Auuuu!
Tko si ti, upita mali radoznalo.
Tko si ti, stigne odgovor.
Strašan si, zaviče opet klinac.
Strašan si, odgovori planina.
Kukavico, vikne mali.
Kukavico, ne osta mu planina dužna.
Tata, pa što je to, upita oca.
Pasi sad sine – reče otac umjesto odgovora i zaviče:
Najbolji si!
Najbolji si, vrati mu planina, a otac nastavi:
Ljudi ovo ovu jekom, ali to ti je zapravo život. Vraća ti sve što kažeš ili učiniš: život je jednostavno odraz naših djela. Želiš li više ljubavi u svijetu, stvori više ljubavi u svom srcu. Želiš li više uspjeha u svom timu, poboljšaj svoja znanja i vještine. To vrijedi za sve, sva životna područja, život će ti vratiti sve što si u njega uložio.
Život nije slijed slučajnosti, nego odraz tebe samoga.

Odustati na prvoj prepreci nije neko veliko dostignuće. To može svatko. Ali ustrajati unatoč poteškoćama mogu samo neki. U koju se skupinu želite ubrojiti?

Dva su anđela na svom putu zastala da prenoće u kući neke bogate obitelji. Članovi obitelji bili su grubi prema njima: nisu im dopustili da spavaju u gostinjskoj sobi, već su ih smjestili u podrum. Dok su si u jednom kutu pripremali na podu ležaj, stariji anđeo ugleda neku rupu u zidu i – popravi je. Kad ga je mlađi upitao zašto to čini, stariji mu odgovori:
Stvari nisu uvijek onakve kavima se čine.
Iduće noći anđeli stignu na konak u kuću siromašna, ali neobično gostoljubiva seljaka i njegove žene. Nakon što podijeliše skromnu večeru, seljak ponudi došljacima da prenoće u njegovoj postelji – kako bi se dobro odmorili. Rano ujutro anđeli se spreme na put, a seljak i njegova žena ostadoše u suzama: njihova jedina krava čije im je mlijeko bilo jedini izvor prihoda – te je noći bila uginula.
Mlađi je anđeo bio bijesan! Upitao je starijeg kak je mogao dopustiti da se takvo što dogodi.
Onaj prvi čovjek je imao sve, a još si mu i pomogao. Ovi nisu imali skoro ništa ai to su bili spremni s nama podijeliti, a ti si dopustio da im ugine krava!
Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine – odgovori stariji anđeo. U onoj rupi u podrumu bilo je zlato. Zatvorio sam ju i onaj pohlepni čovjek neće nikad pronaći to zlato. A dok smo spavali u seljakovoj postelji, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Umjesto nje, dao sam mu da odnese kravu. Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.
Prije nego se naljutite zbog nečijeg ponašanja – stanite i razmislite. Možda postoji i neko drugo obrazloženje osim onoga koje vam je prvo palo na pamet.

Nije loše imati skupe stvari i uživati u njima. No možda ne bismo smjeli zaboraviti da postoje i druge dobre stvari u životu – koje ne koštaju ništa.

Jedan je bračni par proslavljao pedeset godina zajedničkog života. Pri doručku žena pomisli:
Pedeset godina vodim računa o svom suprugu i uvijek njemu dajem koru, a sebi uzimam sredinu. E danas ću sebi priuštiti koru.
Namaže si maslac na koru, a suprugu pruži sredinu. On, sav razgaljen, reče:
Baš si me obradovala ljubavi. Pedeset godina nisam jeo sredinu kruha, uvijek vjerujući kako ju ti više voliš.
Umjesto da pokušavate čitati misli druge osobe, zašto je ne biste jednostavno pitali što želi. Jednostavnij je i sigurnije. Da se ne biste nakon 50 godina našli u čudu.

'Ono što je iza nas i ono što je ispred nas, sitnica je u odnosu na ono što je unutar nas.' R.W.Emerson
Zašto ne biste i vi dopustili vašem nesvjesnom umu da vam bude prijatelj?

Našao neki čovjek jaje orla i stavio ga pod kvočku. S pilićima se izlegao i orlić. Rastao je poput pileta: kvocao i kokodakao; čeprkao po zemlji tražeći crve, maha krilima i uspijevao poletjeti po par metara.
Prošle su godine. Jednoga dana ugledao je, sad već ostarjeli orao, iznad sebe u zraku veličanstvenu pticu.
Tko je to, upitao je.
To je kralj ptica, orao, odgovori mu susjeda. On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji, mi smo kokoši.
I tako je orao, misleći da je kokoš, kao kokoš živio i kao kokoš uginuo.
Koliko orlova vidimo oko sebe koji vjeruju da su kokoši i ponašaju se tako? I nismo li možda i mi jedni od njih? Možda možemo letjeti ali nam nije ni palo na pamet da pokušamo.

Jedan menadžer koji se bavio prodajom cipela poslao je svoja dva trgovačka putnika na mali pacifički otok. Prije nego su otputovali zatražio je da mu brzojavom jave kakva je situacija na otoku s obzirom na mogućnost prodaje.
Jedan trgovački putnik otišao je na sjeverni, a drugi na južni bio otoka. Ubrzo su stigla dva brzojava. U jednom je pisalo: Loše vijesti, domoroci ne nose cipele, a u drugome: Dobre vijesti, domoroci ne nose cipele.
Da, netko u svemu vidi problem, a netko priliku. Za nekog je čaša napola prazna, a za nekog napola puna.

Jeste li vi kupili tepih, ili je tepih kupio vas?

Nađi posao koji voliš i nikada nećeš morati raditi.

Neki je miš gledao kroz rupu u zidu kako seljak sa svojom ženom otvara kutiju sa mišolovkom.
Otrči u dvorište vičući: u kući je mišolovka!
Kokoš, svinja i krava pravili su se da nije njihov problem. I tako se miš pokunjen vrati u kuću. U noći škljocne mišolovka i žena otrči da vidi šta se ulovilo. U tami ne vidje zmiju otrovnicu koja ju je ugrizla. Muž je odvede u bolnicu, a iz bolnice vrati se sva u groznici. Muž joj skuha juhu zbog koje je nastradala kokoš, a kako je kuća bila puna susjeda koji su je obilazili, da bi ih nahranio, uskoro nastrada i svinja. Uskoro je umrla, pa je zbog velikog pogreba da bi nahranila toliko ljudi stradala i krava.
I tako, kad slijedeću put čujete kako netko ima problem pa mislite kako vam je to, istina, žao, ali vas se zapravo uopće ne tiče, sjetite se: kad najslabiji od nas ima problem, svi smo ugroženi.

Kaže se da sudbina svaki put kad jedna vrata zatvori, neka druga istovremeno otvori. Možda ste trenutno nesretni zbog nekih vama zatvorenih vrata. Pogledajte oko sebe. Jesu li se neka druga možda otvorila?

Ne možemo riješiti probleme istim načinom razmišljanja kojim smo ih stvorili. Albert Einstein

Da sam barem viša; da sam barem niža; da bar imam plave oči... Neke stvari sigurno možete promijeniti a neke baš i ne. Ne tražimo da se pomirite s njima, nego da krenete i stepenicu više: otkrijte zašto su dobre za vas.

Lako je! Sav se život sastoji od izbora. Kad odstraniš nebitno, svaka je situacija izbor! Uvijek biraš kako ćeš reagirati u nekoj situaciji. Biraš kako će ljudi utjecati na tvoje ponašanje. Biraš hoćeš li biti raspoložen dobro ili loše. Biraš kako ćeš živjeti.

Nitko neće doći da vam popravi život – ako ste s nečim nezadovoljni, prihvatite se posla.

Ako već ne nosimo tri sita istine, dobrote i nužnosti i prosijavamo svoje riječi prije nego ih izreknemo, mogli bismo barem nositi cjediljku za juhu. Da procijedimo barem one najkrupnije, najteže riječi.

Jednog dana neki turist posjeti poznatog rabina. Začudi se kad vidje da se njegova kuća sastoji od samo jedne sobe pune knjiga. Od namještaja je imao samo stol i klupu.
Rabi, gdje ti je namještaj, upita turist.
A gdje je tvoj namještaj, upita rabin.
Moj namještaj, začudi se turist, pa ja sam samo u prolazu.
I ja sam u prolazu, reče rabin.
Da svi smo samo u prolazu. Što osim namještaja ostavljate za sobom?

Stvoritelj okupi sva svoja stvorenja, pa reče:
Želio bih skriti jedno znanje od ljudi dok ne budu spremni za nj. To je činjenica da sami stvaraju svoju stvarnost.
Daj to znanje meni, reče dupin, ja ću ga skriti na dno oceana.
Ne, odgovori Stvoritelj. Jednog će se dana ljudi spustiti na dno oceana, i pronaći ga.
Onda ga daj meni, reče medvjed, ja ću ga sakriti visoko u planini.
Ne, zaniječe Stvoritelj. Jednog dana popet će se i na vrh planine i pronaći ga.
Ja ću ga uzeti i odnijeti na Mjesec, predloži orao. Ondje ga nikad neće naći.
Hoće, spremno ga prekine Stvoritelj. Jednog dana stići će i na Mjesec pa će ga pronaći.
A onda ustane stara krtica. Svi se stišaju. Znali su da ona, iako nema oči, živi u grudima Majke zemlje i vidi duhovnim očima.
Sakrij znanje unutar njih samih. I stvoritelj tako učini.
Ne tražite dakle znanje u dubinama oceana, na vrhovima planina ili na Mjesecu. Ono je u vama.

Neki čovjek sjedio je jednom sa mnom u istom odjeljku vlaka. Na svakoj je stanici ustajao i zabrinuto pogledavao kroz prozor. Promrmljao bi naziv stanice i opet sjeo uzdišući.
Nakon četiri-pet stanica nabliži ga suputnik zabrinuto upita:
Nešto nije u redu. Činite se jako uznemireni. Čovjek ga pogleda i reče:
Pravo da vam kažem, odavno sam trebao promijeniti vlak jer idem u pogrešnom smijeru. Ali ovdje je tako toplo i dobro se osjećam...
Sve vam je jasno, ali – neda vam se?

Bio jednom jedan dječak vrlo loše naravi. Otac mu je dao vreću punu čavala i rekao da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom zakuca jedan čavao u ogradu.
Prvog dana dječak je zakucao 37 čavala u ogradu. U slijedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je kako mu je lakše kontrolirati svoju narav nego ukucavati čavle u ogradu.
I dođe dan da uopće nije bjesnio. Pohvali se ocu, a on mu reče da svakoga dana kad uspije kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde izvuče jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana, dječak je mogao reći ocu kako je počupao sve čavle. Otac uzme sina za ruku i odvede ga do ograde:
Dobro si to učinio sine. Ali pogledaj sve te rupe na ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kada u bijesu izrekneš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, poput rupa u ovoj ogradi. No čovjek nije ograda. Ako ga ubodeš nožem i nakon toga mu i stotinu puta kažeš kako ti je žao, rane ostaju.

Neki se stariji stolar spremao u mirovinu i o tome obavijestio svog poslodavca. Poslodavcu je bilo žao šta gubi najbljeg radnika, pa ga zamoli da sagradi još samo jednu kuću. On pristane, ali srcem je već bio u mirovini. Sve što je radio bilo je traljavo, i izabrao je loš materijal.
Kad je bio gotov, poslodavac mu svečano uruči ključ kuće, bio je to poklon.
Kojeg li šoka, i koje sramote. Da je barem znao da kuću gradi za sebe, sve bi drugačije napravio. A sada mora živjeti u ovoj koja baš i nije nešto.
Tako mi to radimo. Gradimo svoj život ne pazeći što radimo. Ulažemo malo umjesto onog najboljeg. U kritičnim se trenucima ne trudimo najviše što možemo. A iznenađeni budemo, čak šokirani kad shvatimo što smo učinili i da sada trebamo kusati što smo skuhali. Gradite pametno.

Jednog dana Tom Watson, osnivač IBM-a, doznao je da je jedan od njegovih glavnih ljudi napravio katastrofalnu pogrešku koja je IBM stajala 10 milijuna dolara. Bio je pozvan kod Watsona na razgovor i čim je ušao u ured rekao je: Pretpostavljam da želite moju ostavku. Ovaj ga je pogledao i rekao:
Mora da se šalite. Upravo smo potrošili 10 milijuna dolara na vaše obrazovanje.
Obrazovanje nije trošak, nego investicija.

Ne govori Napravit ću kad budem imao vremena. Tko kaže da ćeš imati vremena? Židovska poslovica
Granica koja dijeli uspjeh od neuspjeha može se izraziti u tri riječi: nisam imao vremena.
Ono što se može učiniti bilokad, neće se učiniti nikad. Škotska poslovica
Priroda je stvorila vrijeme kako bi spriječila da se sve stvari dogode istovremeno. U zadnje vrijeme to izgleda više ne funkcionira.
Pobrini se za minute, a sati će se pobrinuti sami za sebe. Nizozemska poslovica
Rimljani nikad ne bi imali vremena osvojiti svijet da su prije toga morali naučiti Latinski. Heinrich Heine
Tko jeizgubio mjesec, nije izgubio godinu. Portugalska poslovica


Žalim se jer... ali to znači i ...
- imam tinejdžera koji se žali što mora prati posuđe - da je kod kuće, a ne na ulici
- moram platiti porez - da sam zaposlena
- mi je nakon zabave u kući ostao cijeli rusvaj - da sam okružena prijateljima
- mi je odjeća malo pretijesna - da imam dovoljno za jesti
- moram pokositi tratinu i oprati prozore - da imam dom
- čujem pritužbe na račun vlade - da imamo slobodu govora
- moram daleko parkirati - da mogu hodati i da se imam u čemu voziti
- imam visoke račune za grijanje - da mi je toplo
- dama iza mene u crkvi misli da pjeva - da mogu čuti
- imam hrpu neispeglana rublja - da imam što za obući
- navečer osjećam umor - da sam u stanju raditi
- me budilica budi rano ujutro - da sam živa
- imam previše e-mailova - da imam ljude koji misle na mene

Ništa nije bolno u sebi i po sebi. Bol je rezultat pogrešne misli. Bol je greška u razmišljanju.
Bol nastaje iz prosudbe koju ste donijeli o stvarima. Uklonite prosudbu, i bol nestaje.
Patnja nema ničega zajedničkoga s događajima, nego s reakcijom osobe na te događaje. N.D. Walsch

12.03.2010. u 12:32 | 0 Komentara | Print | # | ^

Nepal u 77 priča

Robert Pauletić
Izdavač: Karnak

Ako si vol ili bik, ko te jebe! Ako si krava, imaš sva prava. Kad nepalske krave promatraju svit oko sebe, sigurno u svome malon ograničenon kravljen mozgu ipak shvaćaju da tu nešto nije u redu i da su dobile više nego šta su tražile. Kako to?, misli Šarulja iz Katmandua. Oko mene krv teče potocima, kozliće, pivce čak i golubove žrtvuju na strašnin oltarima božice Kali, dva zadnja bika u koje san bila zaljubljena ubila je krvnikova sikira, a mene svi lipo gledaju, klanjaju mi se... šta san učinil da san to zaslužila?
Ako pak krava nije intelektualka, neće ni razmišljat o dražima svoje sudbine, nego će samo spokojno šteta ulicama a svi, baš svi će joj se izmicat i gledat je s poštovanjen.

Kad san se oprezno okrenija i pogleda, tek san se onda usra. Iz neposredne blizine promatrala me velika goveđa čunka, sa dva roga. Krava. Imala je dobre smeđe oči, ali navrh glave bila su ta dva roga koja su čitavon susretu dala pomalo dijabolično ozračje.

Mislin da je Riva kad upeče sunce puno bolje misto za meditirat nego nepalska planina. Evo ga, sad san sasvim slučajno doša na jedno fundamentalno pitanje: je li fjaka oblik meditacije?!
U 11 uri opet pukne gong: to je glavni i zadnji dnevni obrok. Vidija san i šta jadni budistići jedu: to su sve neki zeleni i žuti napoji u velikin lončinama. Po njima gigantskon i strahovito šporkom kuvačon miša debela i mrzovoljna kuvarica koja do prosvitljenja neće doć ni u 500 idućih života. Nisan se usudija probat jelo, ali mi se čini da je prma tom napoju hrana u JNA bila ka menu restorana sa 5 zvjezdica. Tamo je barem povremeno bilo musake, a i srpski pasulj čini mi se puno bolji od nepalskog biža.

Posli 11 uri lame ništa više ne okuse cili dan, sve do sutra ujutro. Kako sad sve naše novine tlače sa savršenim režimima ishrane, oću-neću i ja kadikad pročitan štagod o tome. Sitija san se kako je negdi pisalo da je dobro po zdravlje jist samo rano ujutro i oko podne, a navečer eventualno pojist koji jogurt, i da se tako može bitno produžiti život. Ako je to istina, onda nij ečudno šta neki budistički svećenici po planinama navodno žive i po sto trideset godina, kad ništa ne okuse posli 11 ujutro.

Osnivači raverske glazbe ziher su bili u budističkon hramu i čuli njihove molitve, jer je rave srodan ludon ritmu koji piči u hramu. Čista energija by DJ Buddha. Ne bi se začudija kad bi ispod klupica braće budista naša ecstasyje i prazne bočice Red Bulla, jer je sve ostalo vrlo slično rave-partyju. Lica su oznojena, oči zaklopljene u pokušaju dostizanja apsolutnog suglasja između svih sudionika u izricanju napjeva, hipnotički ritam se pojačava i smanjuje ka u techno 'dizalicama'... a gotovo san siguran da lame tu i tamo smotaju i koji džointić. Šta bi radili gori na brdu bez žena, sporta i televizije, sa zdnjin dnevnin obrokom u 11 uri ujutro? Nemaju ni teretanu, gore in je nego u zatvoru.
Težak je put do prosvitljenja. Igra je u tome da moraš odustat od svih svojih želja i općenito prezret materijalni svit. Je li ti možda neka cura strašno seksi i stalno misliš na, recimo, njene bujen sise? To je obmana. Izbaci to iz glave. Prikriži sise i misli o oblacima koji prolaze nebon. Smeta te šta te žena vara? Oprosti joj, otiraj je, to uopće nije bitno, samo razmišljaj o ribama u jezeru. Tija bi vozit mercedesa? Nemoj to želit, nikad nećeš doživit nirvanu. Ako toga istog mercedesa dobiješ na lutriji, pokloni ga Crvenome križu ili ga ritualno zapali isprid Eurolinea, nemoj uopće s njima pregovarat.

Nakon tog amoćnog zvuka nastala je sekunda potpune tišine, šta bi moja nastavnica glazbenog, pokojna Pivalica, nazvala 'prekrasna sinkopa', a onda je silni bruj molitve opet posla brdo energije u svemir. Evo, i sad mi je ža šta me Kiran strašno upila s budizmom (a mislin, to je bilo stvarnobezobrazno od njega: zamislite hrvatskog turističkog vodiča koji ide tlačit Nepalca s porukama isusa Krista!). Da mi nije on tako ogadija Budu, možda bi posli ove lipote s molitvon i ja obrija glavu, javija se ženi posljednjon razglednicom, osta u Namobuddhi ne razmišljajući o sisama i mercedesima, i onda puva trubetinu do kraja života.

Baba prede i prede, ne staje. Poala šta je spokojna! Zašto ja ne mogu bit ovako spokojan? O čemu li razmišlja.
Baba na vrhu brda ostat će mi vječna zagonetka. Da san i tija malo popričat s njoj ('upitat se', kako bi rekla moja Hercegovka Marija), ne bi se mogli sporazumit jer ja ne znan nepalski jezik, a ona ne zna ni jedan drugi...

Čiče čekaju čučeći. Ova vježba sa Č i Ć savršeno ocrtava nepalsku svakodnevnicu uz putove. Muškarci, žene i dica, bez razlike, čuče uz cestu ili uz ulicu ka da su na čučavcu, i tako mogu proboravit i po više sati. Nigdi nisan vidija Nepalce da side čekajući autobus. Oni čuče. Oni se čak i odmaraju čučeći, gazda od dućana, na primjer, ne sidi na klupici isprid ulaza, ka šta bi čovik očekiva, nego čuči. Vjerojatno je čučanje smišljeno zbog toga da guzicom ne diraju isto misto ka oni prije njih. Malo je napornije za nožne mišiće, ali uklapa se u njihovu filozofiju, koja nije skroz blesava. Tako in išporkane ostaju samo šjole od postoli, ili ako nemaju postoli, stopala, koja su po hinduizmu ionako najniži i najšporkiji dio čovika. Upravo zato se i skidaju cipele kad god ulaziš u obiteljsku kuću Nepalca, a ne daj Bože uć u hram obuven.

Zna san još nekoliko nepalskih riči oko obitelji, jer mi je Bikash priča o svojoj ženi i dici. Sin je ćora (chora), ćer ćori (chori), a dica općenito ćoraćori. Mama je ama, žena svasni. Mlada cura je keti. Iza svega toga može se dodat mance, šta znači čovik, pa se tako recimo za suprugu reče svasnimance. Ako je baba, onda je puranosvasnimance (purano znači – staro).

Nisan to više moga gledat, pa san se provuka kroz ogradu parka i učinija in mot da mi daju balun. Mao su se začudili, ali su mi ga dali. Uzeja san balun i u postole, a ne u patike, učinija na nogu 20 puti liva-desna-liva-desna i na kraju efektno završija s udarcen ramnon i glavon. Gledali su otvorenih usta i onda se spontano razlega pljesak. Bija san heroj parka. Isto san se osjeća malo glupo, jer je balun bija blatan, pa san ispizdija kolino od rebatinki, majicu, a i u kosi mi je bilo šporkice.
Kimnija san in glavon u znak zahvale, izvadija iz takujina 50 rupija, pružija ih najstarijemu, zaokružija prston po svima i reka: Forol of ju, for drink! Opet aplauz. Udaljija san se otpozdravljajući ka Josip Broz.

Nisan vidija nijedan naš dres, očito više nismo u modi, ali kad san se pojavija na ulici u tuti od HNS-a koju san donija sa sobon, dogodilo mi se par puta da su ljudi rekli Kroejša! I naravno odma iza toga izgovorili dvi magične riči koje san sluša svud po svitu, od zaselaka u Brazilu do pripizdina u Maleziji: Davor Suker! Naši ljudi uopće nemaju predodžbu o tome koliko je Šuker u svitu poznatiji od prvog sljedećeg Hrvata. To je nemjerljiva razlika. Za Šukera zna sigurno 2-3 milijarde ljudi, iza njega je Tito sa jedva trista milijuna. Onda Zvone Boban i Goran Ivanišević sa po 150 milijuna i tako dalje. Franjo Tuđman biće da je negdi petnaesti, a Mesić i Račan s kojima se mi zamaramo niti ne postoje na listi.
Živija ti meni, dragi moj Šuker, i živila ti Akademija! Zbog tebe su me uvik u svitu lipo gledali!

Nije čudno šta je život počeja u vodi. I Tolkien u Silmarillionu mudro kaže kako je nabliži vrhovnome bogu Iluvataru oni koji razumi ono šta predstavlja voda, osobito more.
Fenomenalna stvar u nepalskom jeziku – ocean i nebo zovu se isto: sagar.

U cilome svitu žene obično bolje prolaze u razvijenijin, urbanijin sredinama, na primjer u velikin gradovima, dok ih na selu, di je sve zaostalije, muška svinja u pravilu bezdušno iskorištava.
Nigdi nisan vidija muškarca da nešto radi.
Nasuprot tome, žene rade sve. Šta bi rekla Slavenka Drakulić i Vesna Kesić da dođu ovde i ovo vide? Bili se B.A.B.E. i dalje bunile nakon uvida u nepalsku stvarnost? Mislin da bi in preostalo samo to da se pokriju ušima i zahvaljuju nebesima da su se rodile tu di su se rodile.
I napokon slika u koju je bilo teško povirovat: cila familja ide ceston, mater nosi 70 kili tereta, otac jaše na konju za njoj, u čistu košulju i puši, a za njih posrću dvi male curice, oko 6-7 godina, obadvi s teškin košarama na glavi i dva sina, od 10-12 godina, oba bez ičega!

Ako ima više mladića koji su zainteresirani za istu curu, pobjeđuje najbolji poeta! Naime, okupe se svi prosci, a tada dođe i lipotica, pa se s mladićima nadmudruje u versima. Vrlo je važno da ona zna dobro odgovorit na verse koje ispivaju mladići, jer ako se inšempja, krivo odgovori, ili složi nevaljanu rimu, pripadne baš tome mladiću koji ju je pobijedija!
U praksi cure puno bolje sastavljaju stihove, jer ih matere pripreme na to, pa onda rečeno pravilo pretvaraju u svoju prednost. Kad na red dođe momak koji in se sviđa, one se jednostavno pretvaraju da su se zbunile i ne odgovore, ili odgovore loše. Sutra momak dolazi njezinome ocu s darovima i posli se priprema vjenjčanje.
Kad prime mladu u kuću, daju joj za dobrodošlicu petrolejku i ključ, a onda dolazi prava stvar: ona mora proć tzv. chipka thiyeke samskaru, ispit koji uključuje i kuvanje 84 različita tradicionalna jela! Ako ih ne zna dobro skuvat, smatra se da je u opasnosti bračna srića i vraćaju je roditeljima.

Imaju pravo i na dnevni odmor, tijekon kojega mogu oprat kosu na lavoru u dvoru. Viđa san posvuda, pa i u centru Karmandua, majke koje jednom rukon peru robu, drugon dite, a usput sebi suše kosu. Šta mislite di je ćaća? S kolegama karta za stolon ili čuči u dvoru, puši i razmišlja o duhovnim pitanjima. A kad dođe ručak, žene prvo posluže, a onda mogu jist iza muža i dice, šta ostane...

Misto me odma podsjetilo na splitski Veli Varoš, ali takvi Veli Varoš kad bi neko dopustija ekipi od pedeset splitskih mulaca da ga tri miseca sustavno šporkavaju, te pišaju i seru okolo, a da niko posli njih ne čisti.
U jednoj sporedno uličici vidija san momčića od dvi tri godine kako gol trčkara okolo između škovaca, a onda je doša do lavora u kojemu je bila šporka voda, diga ga, nagnija i napija se iz njega, prije nego šta san jauspija reagirat. Nikoga od starijih nije bilo da ga spriječi u tome. Prvo san se prestravija, a onda pomirija sa sudbinom. Najvjerojatnije malome neće ništa ni bit. Ko zna koliko se šporke vode taj već napija?

12.03.2010. u 12:32 | 1 Komentara | Print | # | ^

J*** mi se

John C. Parkin
Izdavač: Naklada Ljevak

Kada kažete jebe mi se, prepuštate se tijeku života – prestajući raditi ono što ne želite, konačno počevši raditi ono što ste zaista željeli; prestajete slušati druge i počnete slušati sebe.

Osoba koja dozna da ima rak odjednom ne može razumjeti zbog čega se toliko brinula o toliko trivijalnih stvari; in-tray polica na poslu; plaćanje komunalnih poreza; da se fakat udebljala u tijeku posljednjih nekoliko godina. U trenu, sve stvari koje su nešto značile odjenom znače ili vrlo malo ili ništa.

Jebiga, zaista bih trebao živjeti umjesto da zaglavljujem u malenim stvarima.

Pogledajte vrijeme. Ako ste imali dva dobra poluvremena, boravit ćete nekih 85 godina na ovoj zemlji. Vrsta broji tu negdje oko 100 000 godina, dakle vi ćete provesti tek 0,00085 posto povijesti čovječanstva na ovom planetu. A čovjekov boravak na zemlji je vrlo kratak u kontekstu života na zemlji (koja je stara 4,5 bilijuna godina); da je zemlja bila tu kao ekvivalent jednog dana (s Big Bangom koji je grunuo u ponoć), ljudi se nebi pojavili sve do 23:59:58 sati. Znači tu smo negdje tek u zadnje dvije sekunde.

Taj nalet slobode ima dobar okus: ako moj život već znači tako malo onda, jebiga, barem mogu dobro u njega uroniti i nasmijati se.

Po prvi puta u životu izgubio sam osjećaj da stvari imaju smisla. Bilo mi je mrsko živjeti. Svaki tren bio je bolan. Kad vas nešto boli, obično na neki način možete pobjeći. Makar uzeli jake tablete. Ali sinula mi je strašna istina da je riječ o boli od koje ne mogu pobjeći, jer je naprosto bol življenja.

Vidio je u svemu odjednom ljepotu, počevši živjeti, od trenutka do trenutka, u spokoju i blaženstvu.

Osim što nam daje energiju i osjećaj sreće (na primjer, serotonin se otpušta kada jedemo čokoladu), hrana nas ispunjava. Toliko da više ne može stati u nas. Toliko da nam postaje slabo. Trpamo se zato jer što više to radimo manje osjećamo. Ako se osjećamo loše, to je ono što želimo izbjeći. Natršamo se hranom dok ne otupimo. Tako da više nema mjesta za bilo što drugo.

Nakon godina u vezi, stvari kao da znače manje, ulozi su manji a potencijal za bol umanjen je.

Oslobodite se straha od gubitka novca. Svijet će i dalje vrednovati što imate za ponuditi i ponovno će vas zasuti darovima. Bilo kakva vezanost za novac, naravno, znači napetost. Vezanost uz želju da se ima više, vezanost uz želju da se zadrži ono što se ima. Sve to stvara napetost.

Harmonični način života u čudnom svijetu bio bi u tome da ili pokušamo promijneiti što nas uzrujava ili naprosto prihvatiti stvari kakve jesu.

Ali bez obzira na to koliko se trudio, koliko vježbao, koliko se bavio svojim problemima, nalazio sam na jedan veliki problem na mojem putu ka spokoju: sebe. Čak i kad bih meditirao tri sata, na kraju bih se opet vratio u sebe.

Naučio sam kako je sve zamišljeno tako da bude u savršenoj ravnoteži. Potpuni pakao prvih nekoliko tjedana, uglavnom prouzročen nedostatkom sna, savršeno se uravnotežio s apsolutnim rajem imanja tako nevjerojatnih bića dojednom postavši najvažnija stvar u mojem životu.

Imati djecu je ogroman stroj za promjenu perspektive. Stvari koje su vam ranije bile bitne, ponizno padnu na koljena i apologetski se odšuljaju kroz vrata prepoznajući velebno, superiorno značenje novopridošlica.

Svaki trenutak u sebi sadrži beskrajan potencijal. Svaki novi trenutak za vas sadrži mogućnosti koje ne možete niti zamisliti. Svaki je dan prazna stranica koju možete ispuniti najljepšim mogućim crtežima.
Problem s planom je taj da punite praznu stranicu novoga dana s listom planova i prije nego što je dan otpočeo. Ako niste oprezni, u njemu neće biti mjesta za ništa drugo.
Plan, osobito onaj detaljan, sužava buduće mogućnosti na samo nekoliko stvari: iste se planu ili prilagode ili ne prilagode (pa ste onda razočarani). To je, naravno, zašto mnogi od nas prave planove: bojimo se beskrajnih mogućnosti i radije živimo s onim što poznajemo, što nam pruža osjećaj sigurnosti.

Bez obzira na to što radio, život će teći sam od sebe.

Prirodno je i ljudski težiti zadovoljstvu i izbjegavati bol. U stvari, vrlo je zdravo naglašavati pozitivno i reducirati negativno. Problem nastupa kad je bol već u nama. Bez obzira na to koliko to izbjegavali, ona neće nestati. U biti, ona traži više pažnje što je više ignoriramo.

Ne može se udovoljiti svim ljudima sve vrijeme.
Činjenica. Bez obzira na to koliko se ljudim agibali, neke ćete uvijek razočarati, uzrujati, a neke i totalno razgnjeviti. Zato što je svatko različit.

Ako vam je puna kapa, želite sunca, što da ne? Recite jebe mi se, sjednite na avion, ili bolje, na vlak, ili možda još bolje, put pod noge. Ali prvo upamtite; kamo god idemo nosimo i sebe.

Obično se događa da kad nešto ostvarimo, kad ono postane naše, onda želimo nešto drugo, sljedeću stvar. Pa sljedeću. Pa još jednu.
Ako se to događa dovoljno često, ljudi dođu do točke kad pomisle: 'U životu mora biti više od ovoga'. Onda postaju duhovni. Krasno. Zato je tako lijepo biti bogat i uspješan... jer to znači brže doći do točke kad se shvati da bogatstvo i uspjeh ne znače mnogo od onih koji nisu bogati.

Uzmimo djecu kao metaforu života.

Život kao da voli kad mu se prestanete odupirati i sve više vam počinje izlaziti u susret.
Plima i oseka života teče vrlo prirodno sama od sebe. Ako udarite o nešto jako ružno, to ubrzo biva prirodno nadomješteno nečim jako lijepim.

Čim se potpuno opustite usporit ćete proces starenja. Ako se možete opustiti doista duboko, onda možete i obrnuti proces starenja.
Vjerovali ili ne, što vam život manje predstavlja to više od njega dobivate.

12.03.2010. u 12:30 | 0 Komentara | Print | # | ^

Buddha za početnike

Jane Hope i Borin Van Loon
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk

Proučavati Buddhin put znači proučavati samoga sbe. Proučavati samoga sebe znači zaboraviti samoga sebe. Zaboraviti samoga sebe znači biti prosvijetljen svime u svijetu. Biti prosvijetljen svime znaći odreći se svoga tijela i uma.

Poput kotača koji se giba ljudi uvijek iznova napuštaju svoje voljene kada umru i ponovno se rađaju. To se neprekidno gibanje zove samsara, kotač života.

Ljudi ne poznaju svoju pravu narav, i to neznanje uzrok je stalne patnje.

Ne poričem da sreća postoji. Samo želim reći kako čak i ako smo sretni, u tome uvijek postoji duboko nezadovoljstvo.
Sva su ljudska bića u svojoj biti zabrinuta, i to utječe na sve što činimo pa ne možemo trajno biti smirni i radosni.

Buddhina spokojnost i ravnodušnost proizlaze iz prihvaćanja prolazne naravi života.

To takozvano trajno biće znano je kao 'vlastito ja'. Kada potražimo taj osjećaj sopstva, ne postoji ništa zbiljsko ili stvarno ili čvrsto što bismo mogli zvati 'ja'. To vodi trajnoj nesigurnosti. Ako ne shvatimo istinu o nepostojanosti i nepostojanju vlastitoga ja, patimo jer ne znamo tko smo. Što smo više skloni vjerovati u sopstvo, to osjećamo više boli i otuđenja.

Velika učenost je poput siromašna čovjeka koji broji tuđe vlago a sam nema ni novčića.

Maitri nastaje kada počnemo prihvaćati negativnost kao dio puta. Moramo se sprijateljiti sa samim sobom i biti ljubazni prema onim viodovima nas samih koje najmanje volimo. Kad se naučimo biti ljubazni prema sebi spoznamo kako smo u biti prilično blagi. Postajemo tvrdi kada iz navike poričemo vlastitu ranjivost i optužujemo druge da nam uzrokuju bol. Kad priznamo da mso povrijeđeni postajemo blagi i ranjivi.

Doktrina o praznini je temeljno učenje mahayane. To je konačna istina ne-ega. Iskustvo sunyate javlja se kao bljesak apsolutnog uma. Nema prebivanja u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti i moguće je vidjeti svijet bez ikakvih unaprijed stvorenih pojmova.

Kako da se riješim neznanja?
Prestani trčati za stvarima, prestani misliti o tome što je dobro i loše, samo gledaj, baš u ovom trenutku, kakvo je bilo tvoje pravo lice prije nego što su se rodili tvoji majka i otac.
Naučeni smo misliti u apstraktnim pojmovima i tako odgovarati na pitanja te nas užasava otkirće da odgovor nije prikladan pitanju. Proučavanje koana smišljeno je posebno da izazove kratki spoj u cjelokupnom intelektualnom procesu te da se stvarnost izravno doživi.

Prema budističkom učenju, bez obzira koliko ste trenutačno konfuzni ili obmanuti, osnovna priroda našega bića je jasna i čista. Onako kako oblaci privremeno zasjene sunce, isto tako privremeni negativni osjećaji zasjenjuju tu jasnoću.

Prema tantri, raj je sada. Mi to ne ožemo doživjeti zato što se držimo našega prisnog neurotičnog malenog svijeta. U tantri se od nas očekuje da iz ograničenja skočimo u beskrajnost.

Sam Buddha nije bio sklon umovanju o tome što se događa nakon smrti, zato što takva pitanja nisu korisna u traganju za stvarnošću ovdje-i-sada. Mnogi zapadnjaci zagrlii su zamisao o reinkarnaciji zato što im ona daje obećanje vječnoga života.

Budizam se uvijek prilagođavao novoj situaciji. Kada kulture dožive veliku promjenu, ideje koje su prije ljudima imale smisla više nisu dovoljne i počinju tražiti nove odgovore. Znanstveni sekularizam, koji je donio mnoge promjene i poboljšao nam materijalne uvjete života, na račun kvantifikacije zanemario je ukupni potencijal ljudskog bića. Zapad proživljava duhovnu krizum znanstveni svjetonazor odbacio je tradicionalne simbole i učenja, a nije sposoban dati nam nov sustav značenja. Budizam ima mogućnost da bude duhovna hrana Zapada.

Sada, kada je budizam počeo puštati korjenje na Zapadu, oni koji su prošli prvotno oduševljenje pokušavaju oplemeniti taj razvoj.
Ostaje srž učenja – četiri plemenite istine, patnja kao realnost, izvor patnje, dokidanje patnje i meditacija kao put kojim se ostvaruje oslobođenje.

12.03.2010. u 12:29 | 0 Komentara | Print | # | ^

Wittgenstein za početnike

John Heaton i Judy Groves
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk

Godine 1913. Wittgenstein je odlučio dvije godine živjeti sam u Norveškoj da bi razmišljao i radio na logici. Russell ga je pokušao odgovoriti:
Bit će mračno. Mrzim danje svijetlo.
Bit ćeš usamljen. Prostituiram svoj um razgovarajući s pametnim ljudima.
Ti si lud. Bože sačuvaj me od zdravog razuma.

Svijet je sve što je slučaj.
O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.
Zadnja rečenica podrazumijeva da su samo činjenični iskazi smisleni, dakle da se svijet sastoji samo od činjenica. Prva, međutim, tvrdeći da je svijet sve što je slučaj, pretpostavlja da svijet jest, što je neizrecivo u smislu zadnje rečenice.
Jedna jedina misao, to jest razlikovanje između onoga što se može reći i onoga što se može pokazati, organski se razvija.

Kruta preciznost Tractatusa, gotovo mističan osjećaj reda, proizašao je iz goleme rovovske grobnice. Bila je to dijelom Wittgensteinova reakcija mentalne higijene na kaos i pustošenje.

Svijet je ukupnost činjenica, ne stvari, i raspada se na neovisne činjenice koje dijele svijet.

Na najdubljoj razini, dakle, postoje dva neovisna momenta – činjenica kombinacije i činjenica da tu kombinaciju tvore predmeti. Sve nam to omogućuje da nazremo kako jezik možemo razumijeti a da nam ga nitko nije objasnio.

Zadaća filozofije je kritika. Ona razjašnjava granice smislenog jezika. Znanost se, pak, sasstoji od svih istinitih iskaza. Ona proučava postojanje ili nepostojanje stanja stvari.

Misao je logička slika stvari, a stav izraz misli koji možemo pročitati ili čuti. Što je onda logička slika?

Logika nam omogućava da iznosimo istinite i lažne tvrdnje, ali ne kaže ništa o tome što je u svijetu. Ona je veliko zrcalo koje pokazuje nešto bitno o svijetu, ali ne može reći što je on.
Zdrav razum i znanost govore nam, pak, o tome što je u svijetu.

Ako kažem: 'Znam da kiša ili pada ili ne pada', to je tautologija. Ona je suprotna od kontradikcije utoliko što je istinita bez obzira na okolnosti, ali ne kaže nšta jer se ne odnosi ni na što posebno.

W. je tvrdio da se svi logički sudovi mogu svesti na tautologije.

Promislite sad o ovom. Možete li naći mislioca mimo misli? Ja mogu 'misliti' o nekome misliocu mimo misli, ali razmislim li bolje, uviđam da je to samo još jedna misao koju ja mislim.

Ja sam granica svijeta, ali ne mogu postaviti ogradu oko njega, jer da bih to učinio moram je biti kadar prekoračiti, a to ne mogu.

Zapravo je drevno čovječanstvo, koje je vjerovalo u bogove i sudbinu, pametnije od naših današnjih, utoliko što je ono priznavalo jasnu granicu, dok mi vjerujemo da je SVE objašnjivo.

Sreća nije stanje uma. Ona ne znači isto što i 'osjećati se dobro', a nije ni prosudba ili misao. Ne postoje, dakle, fizička ili psihička mjerila za razlikovanje između sreće i nesreće. To ovisi o mome uviđanju granica smisla svijeta, a ne o bilo kakvim činjenicama.
Svijet sretnoga čovjeka različit je od svijeta nesretnog čovjeka.
Svijet je moj svijet, a način na koji živim određuje njegov ustroj i može mi omogućiti da ga vidim pravilno, to jest kao ograničenu cjelinu.

Nije predavao, nego navodio djecu na pitanja.

Nikad se ne koristim bilješkama – misli se na taj način okamenjuju.

Ljudi su bili ili očarani njime ili su ga se gnušali, budući da je bio vrlo izravan u pristupu i nije trpio umišljenost.

Ne bih volio svojim spisom drugima prištedjeti mišljenje. Nego, ako bi bilo moguće, pobuditi nekoga na vlastite misli.

Ne živimo u miru sa sobom i drugima, jer imamo uvriježene misaone navike, koje su povezane s 'načinom na koji se živi'.

Nema jedne metode filozofije, ali zato ima metoda, takoreći različitih terapija.

Mišljenje, široko razgranat pojam. Pojam koji obuhvaća brojna očitovanja života. Fenomeni mišljenja su veoma raštrkani. Usporedite sada slijedeće načine mišljenja: promišljeno govoriti, govoriti bez promišljanja, misliti prije nego što se govori, govoriti prije nego što se misli, misliti dok se govori, govoriti sebi u mašti, misliti na nekoga, razmišljati o rješenju neke zagonetke, pustiti da vam misao proleti glavom, razmišljajući odzviždati neku melodiju, potom bez razmišljanja; naprosto biti zamišljen.

Možemo li iznutra vidjeti svoje misli, kao što možemo osjetiti bol a da ne stenjemo?

Riječi i geste nisu izvan jezika, i stoga ne mogu biti objašnjenje za vezu između jezika i zbilje.

Nekome tko pati zbog ljubavi znanstveno objašnjenje neće donijeti mir, ali mu prava gesta može pomoći.

Pokušavajući odgovoriti na pitanja, skloni smo zamišljati neki 'unutanji svijet'. Ali gdje je on? U glavi? U mozgu? I što sadržava? Misli, osjećaje i želje?
U mozgu, međutim, ne nalazimo misli ili osjećaje.
Čini se da je unutarnji svijet svijesti slijed osobnih iskustava, znanih samo njihovu vlasniku. Iza toga slijedi da možemo samo naslutiti unutarnji svijet drugih ljudi.

Osobi slijepoj za značenje ne nedostaje stanovito osjetilno iskustvo niti umijeće govorenja i pružanja objašnjenja, nego senzibilnost. Ona ne može osjetiti značenje.

Ništa nije teže nego zavaravati se.

12.03.2010. u 12:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

Um i mozak za početnike

Angus Gellatly i Oscar zarate
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk

Pisanje i govor sada su činovi koji izražavaju unaprijed postojeće misli.

Zagonetka je teška i još uvijek tajanstvena: kako u biološkom tkivu koje čini mozak nastaje aktivnost koju naša kultura naziva 'um'? Kako nam kilogram i pol električne spužve nagurane u lubanju može omogućiti da doživimo zanos zalaska sunca i časak poslije se sjetimo kako smo zaboravili kupiti šećer pa odjurimo u samoposluživanje? Ako je mozak evoluirao i ako je on nositelj uma, slijedi li iz toga da je i um također evoluirao? Nema jednoznačnog, jednostavnog i konačnog odgovora na pitanje što je um.

12.03.2010. u 12:26 | 0 Komentara | Print | # | ^

Pohvala disciplini

Bernhard Bueb
Izdavač: Euroknjiga

Za put do prave mjere posudit ću od Thomasa Manna sliku lađara koji se naginje nadesno kad se lađica naginje nalijevo, da bi opet postigao ravnotežu.

Djeca i omladina nisu danas više odgajani, nego odrastaju jednostavno sami. Okruženi su agresivno prisutnim odgojiteljima: od televizije, razmetljivog blagostanja naše zemlje, mamaca potrošačkog društva do uzora dugovne i karakterne prosječnosti, koje reprezentiraju naše 'elite'. Očekivanja budućnosti, koja bi mogla omladinu potaknuti na djela ugrožena su prijetnjama budućnosti: strukturno uvjetovana nezaposlenost, gubljenje smisla našeg postojanja prouzrokovano gubitkom religije, ostarjelost društva, iskorištavanje životnih reusrsa, vlast novca kao zadnje instancije koja daje smisao – nabrajanje bi se dalo dalje nastaviti. Tko je izgubio budućnost, taj se više neće izgrađivati, neće se više naprezati i težiti idealima. Odgojem ne istupamo protiv nedovoljnih izgleda budućnosti. Zaboravili smo umjetnost odgoja, izgubljena su zajednička mjerila, proširila se vjera da će odrastanje djece već nekako uspjeti. Svi misle dobro. Naučili smo od Gottfrieda Benna da suprotnost umjetnosti nije priroda, nego dobro misliti. Vozimo se brodom bez kompasa.

Otac mora znati da je u tom slučaju beskompromisna jasnoća pravi put. Djeca slijede u pravilu sigurno i jasno iznesenu odluku. Osjete li nesigurnost, počinju argumentirati. Odgojna briga zatjeva ponekad disciplinu bez razgovora.

Sloboda je uvijek sloboda onih koji misle drugačije.

Ljudi čekaju previše na to da imaju sreću. Ali uzrećica glasi da je sreća s vrijednima.

Nedostatak discipline može cijeli život skrenuti s putanje, može dijete učiniti psihički bolesnim, a i kako se dijete disciplinom može vratiti na put normalnosti.

Demokracija postaje apsurd i opterećenje kad se o svemu mora uvijek nanovo pregovarati. Jer pregovaranja i rasprave ne služe poboljšanju pravila i vladajućih normi; mnogo više raspravljaju djeca i omladina, jer nemaju volju posremiti sobu, prati zube ili pospremiti suđe iz stroja za pranje suđa. Egoizam je konačni poticaj. Umjesto da se suočimo s prirodnim egoizmom djeteta, da ih potičemo da ispunjavaju svoje dužnosti, mi ih potičemo u njihovom egoističnom ržanju jer dopuštamo njihove pokušaje da raspravom zagovaraju svoja prava.

Red čini bazu ljudskog života i time također svakog uspješnog odrastanja: red obiteljskog zajedništva, rituali i pouzdani tok dana, zaštita i sigurnost doma, regulirajuća ruka roditelja, red vrijednosti,vrlina i oblika ophođenja. Unutrašnje prisvajanje tog reda stvara moral čovjeka, ono čini smjernicu njegova djelovanja i daje stabilnost njegovu životu.

Ustati na vrijeme, doručkovati u miru, točno stići na autobus, imati kod sebe potrebne školske stvari, možda morati uzeti lijek, dobro svladati nastavno prijepodne, poslije podne vježbati za sat muzike, ići zubaru, posjetiti baku, završiti domaću zadaću, uvečer staviti aparatić za ispravaljanje zubi – cijeli dan sliči lancu neophodnih prilagođavanja donesenom redu. Roditelji vide s pravom svoj zadatak u tome da djecu podržavaju u nastojanju da udovolje vanjskim prisilama i da ih ponekad od toga zaštite. Oni ih moraju ohrabriti, koji put progledati kroz prste i osim toga učiti postaviti prioritete. 'Firsti things first', tko slijedi taj princip, neće bezglavo trčati za vremenom, nego će biti gospodar svog vremena.

Vanjski red stvara unutrašnji red i obrnuto.

Krivica se ne treba ukloniti samo kajanjem, nego napornim dobrim djelom, koje stoji snage i slobodnog vremena.

Danas u odgoju dominira individualnost – kao i u sveukupnom društvu. Povrh toga, obitelj sve više propada. Ravnodušnost i 'bilo kako' obilježavaju odgojni stil mnogih 'staratelja'. Bit će već dobro, misli većina.

U velikim obiteljima uče djeca rano savladavati svoju zavist, ljubomoru i netolerantnost. Ali, oni doživljavaju i solidarnost s roditeljima, dijele međusobne tajne, veliki štite male, preuzimaju odgovornost, doživljavaju bolest, patnju i strah braće. Kućanstvo ne može funkcionirati bez podjele rada, svaki mora prionuti poslu. Postoji hijerarhijski red, dužnosti su svima poznate. Pouzdanost jača povjerenje u druge ljude jer svaki može računati na drugoga. Djeca i omladina iz takvih obitelji stječu veliku unutarnju sigurnost, koja im dopušta samosvjsno stupiti u svijet.

Samo se malo obitelji može suprostaviti tome svojim vlastitim stilom i rijetki raspolažu tome doraslim ritualima. U vijeme Adventa pregledavaju roditelji s djecom temeljito robne kuće, umjesto da kod kuće sami rade poklone. Poklanjanje postaje sve teže, jer svi već sve imaju.

Na svakoj svečanosti postoji vrećica sa slatkišima i malim poklonima. Sve je dobro zamišljeno, ali totalno preopterećuje djecu.

Odgoj u obitelji treba slijediti cilj: mlade ljude učiti što je moguće ranije samostalnima i poslati ih u svijet. Danas mnogi roditelji, koji svoje obitelji vide kao intaktne, ostavljaju dojam kao da bi htjeli sačuvati djecu, koliko je moguće dugo u svom okrilju. Oni vjeruju da se njihovoj djeci ništa bolje ne može desiti nego da do sklapanja braka žive zajedno s njima. To proizlazi iz toga što roditelji, prije svega m ajke, trebaju adolescente, kako bi s njima izašle na kraj sa svojom vlastitom prazninom i samoćom. Kako odgoj jedinca u normalnom slučaju ne ispunjava majku, trebalo bi stvoriti povoljne uvjete kako bi se majke mogle zaposliti. Pedagoške cjelodnevne ustanove, od jaslica do škola cjelodnevnog boravka, bile bi blagodat za djecu i majke. Jer, djeca trebaju uređene zajednice kako bi odrasla s vršnjacima i mogla privremeno izmaći majčinoj pretjeranoj brizi.

U životu djece i omladine središnju ulogu igraju vršnjaci. Oni su izvor njihove sreće i patnji. Imati prijatelja ili prijateljicu daje životu smisao i sjaj. S brojem prijatelja podiže se ugled.

Goethe: Inače mi je omraženo sve što me samo podučava, a ne povećava moje djelovanje ili ga neposredno oživljava.

Roditeljima se savjetuje da igranje učine centralnim pomoćnim sredstvom svjesnog odgoja, jer igranje mora pratiti odrastanje čovjeka, ako se trebaju razviti njegove nadarenosti. Varijacije igranja su tako raznovrsne kao i sam život. Već relativno rano u životu, kroz igre u sanduku s pijeskom ili drvenim kockama, razvijaju djeca umjetničku vještinu kao i manualne sposobnosti; igre s lutkama unapređuju njihovu skrb o drugima; u igranju uloga uče isprobavati se i preraditi što su doživjeli. Kod doktor-igara istražuju svoje tijelo, kod igara lovljenja i skrivanja treniraju brzinu i uponaju sreću zavaravanja drugih fantazijom i štite se od otkrivanja; igre Indijanaca ili formiranje bandi dopuštaju im doživjeti golicanje opasnosti i položiti ispit hrabrosti.

Nadarenosti, tko ih ne bi imao – talente, igračka za djecu!
Samo ozbiljnost čini čovjeka, samo marljivost genija!

Nadarenost je poklon i zadatak. Svatko dobiva male ili velike talente, čiji zadatak glasi, uvećati ih. On se dade ispuniti samo naporom. 'Per aspera ad astra', govorilo se u starim vremenima, put do zvijezda je trnovit.

Kroz disciplinu se podiže nadarenost, posve svejedno koje je ona vrste. Tko je nadaren i uz to još ima sreću da kroz odgoj i obrazovanje pronađe samodisciplinu kojom bi mogao razviti vlastitu nadarenost, tom je svijet otvoren.

Učitelji jesu i ostaju najvažnije osobe koje prate mlade ljude na putu samom sebi. Tko ima sreću naći učitelja koji mu pripomogne u vjerovanju u samog sebe i svoje talente, postavio je kamen temeljac za svoj budući život.

Zdrav osjećaj vlastite vrijednosti izvor je sreće i energije, nedostatak vjre u sebe uzrok je nesreće i nepokretnosti, tajna cijele pedagogije je u tome da jača mlade ljude da uče vjerovati u vlastitu nadarenost. Vjera u samog sebe i samosvjesnost da nešto može, dopuštaju pojedincu da sam sebe nadmaši i osposobljava čak osrednje nadarenog da čini djela koja jednom nadarenom, koji vjeruje u sebe, nebi bila moguća.

Cilj odgoja prema radu mora biti stupanj navikavanja: da rad postane druga priroda čovjeka.

Sloboda nije stanje koje čovjek postiže, ona je vrlina, izborena svaki dan nanovo. Mladi ljudi raspoznaju itekako da li se odrasli izlažu toj napetosti ili je izbjegavaju, time što je jednostrano rješavaju u korist prisile ili ležernosti.

12.03.2010. u 12:22 | 0 Komentara | Print | # | ^

Kafka za početnike

David Zane Mairowitz i Robert Crumb
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk

Kafku je potaknula, i zasigurno utjecala na njegove priče, mistična, iracionalna strana hasidizma, u kojoj se zemaljska zbilja pretapa u nezemaljsku zbilju, u kojoj su u detaljima svakodnevna života pronađene mistične vrijednosti, u kojoj je Bog sveprisutan i lako dostupan.

Nikada se nije pobunio. Namjetsto toga, okrenuo je svoj strah u samoponiženje i psihosomatsku bolest. Za sve je neprilike s autoritetom sam preuzimao krivicu. Štoviše, kao u kasičnom odnosu između gospodara i roba ili kolonizatora i koloniziranog, počeo je sebe gledati očevim očima.

Istodobno je bio u dovoljno dobroj formi da usred zime pliva Vltavom, odlazi na duge, iscrpljujuće šetnje u planine, jaše itd. Još proturječnije je to da su ga prijatelji često opisivali kao osobu istančane otmjenosti, nalik dendiju ili čak Don Juanu.
Ali fiks-ideja bila je jača od činjenica. Nedostatak tjelesnog samopouzdanja utisnut je u njega u djetinjstvu i pratio ga do kraja.

Milena Jesenska: Upoznala sam njegov strah prije nego što sam upoznala njega... Za četiri dana dok je bio pokraj mene, Frank ga je izgubio. Čak smo se tome smijali. Ali... nikada neće ozdraviti sve dok osjeća taj strah... TO nije samo prema meni nego i prema svemu što je tako besramno živo, na primjer, tijelo. Tijelo je odveć ranjivo, odveć ogoljeno: on ne može podnijeti pogled na nj... Kada bi ga osjetio kako ga obzima taj strah, zurio bi u moje ooči, časak bismo pričekali... i to bi ubrzo prošlo... sve je bilo jednostavno i jasno...

Žene su posvuda postavljene zamke koje čekaju muškarce da bi ih povukle u Konačnost, navodno je rekao.
To prirodno omalovažavanje je dakako rezltat straha. Osobito se bojao zrelih žena i do kraja je života bio fasciniran mladim djevojkama. Bilo mu je žao djevojčica 'zbog preobražaja kroz koji moraju proći da bi postale ženama'.

Rezimirajući nedostatak samopouzdanja tijekom cijeloga svog života, kao i neizmjeran osjećaj krivice prema ocu, prisjeća se posljednjeg retka PROCESA, baš u trenutku kada se nož zariva u grkljan Josefa K. '... kao da će ga sramota nadživjeti.'

12.03.2010. u 12:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

Isprazni svoju šalicu – Zen priče

Miroslav Josipović
Izdavač: Nova Arka

Šalica čaja
Nan-ina, japanskog učitelja iz razdoblja Meiji, posjetio je jednoga dana neki profesor koji se želio raspitati o zenu. Dok je Nan-in šutke priprmao čaj, profesorje neumorno pričao. Čulo se: Znam da...Mislim da... Očigledno je..., i td.
Nan-in je poslužio čaj. Napunivši šalicu svome gostu, nastavio je dolijevati. Profesor je promatrao kako se čaj prelijeva, a kada se više nije mogao suzdržati, reče:
- Puna je. Više ne može stati!
- Kao i ova šalica – reče Nan-in – pun si svojih predrasuda i postavki. Kako ti mogu objasniti zen ako prethodno nisi ispraznio svoju šalicu?

Pravi napor
Poznatog zen učitelja jednom upitaše:
- Činiš li ikad ikakav napor da se poučiš istini?
- Da, činim.
- Kako vježbaš?
- Kada sam gladan jedem, kada sam umoran spavam.
- Tako rade svi. Može li se reći da i oni vježbaju na isti način?
- Ne.
- Zašto ne?
- Jer kad jednu ne jedu, nego misle o raznim drugim stvarima. Na taj način se uznemire. Kad spavaju ne spavaju, već sanjaju o tisuću i jednoj stvari. Po tome oni nisu kao ja.

Tokusanovo prosvjetljenje
Tokusan je bio velik poznavala Dijamantne sutre. Doznavši da postoji učenje zvano zen koje zanemaruje sve svete spise i izravno dotiče čovjekovu dušu, ode učitelju zena Ryutanu da ga on u tome pouči. Jedne je večeri Tokusan sjedio vani, pokušavajući prozreti zagonetku zena. Ryutan mu se obrati:
- Zašto ne uđeš?
- Unutra je mračno kao u rogu – odgovori Tokusan.
Ryutan upali svijeću i pruži je Tokusanu. Ovaj ispruži ruku da primi svijeću, ali Ryutan iznenada puhnu i ugasi plamen. U tom trenu se Tokusanov um otvori.
Nekoliko dana kasnije Tokusan je zapalio i pretvorio u pepeo sve svoje komentare Dijamantne sutre, nekad toliko cijenjene i smatrane prijeko potrebnim.
Uzviknuo je:
- Ma koliko da je duboko znanje zakučaste filozovije, ono je poput vlasi kose koja prolijeće golemim prostranstvom svemira. Ma koliko bilo važno čovjekovo iskustvo u svjetovnim stvarima, ono je poput kapi vode bačene u neizmjerni bezdan.

Sve što ti mogu reći bilo bi moje i nikada ne bi moglo biti tvoje.

Svakodnevni život
Joshu upita svog učitelja Nansena:
- Što je prosvjetljenje?
- Svakodnevni život, to je prosvjetljenje – odgovori Nansen.
- Kako se može doći do njega? – upita Joshu.
- Što ga više tražiš, sve je dalje – odgovori Nansen.
- Kako ga onda mogu naći?
Nansen reče:
- Prosvjetljenje ne pripada ni spoznajnom ni nespoznajnom svijetu. Spoznaja je iluzija, nespoznaja je besmislena. Ako želiš doći do prosvjetljenja moraš biti oslobođen svake sumnje. Budi slobodan kao ptica. Ne pravi razliku između dobrog i lošeg.

Bez okova
Tao Hsin upita Seng Tsana:
- Koji je način oslobađanja?
- Tko te je okovao?
- Nitko.
- Zašto onda tražiš oslobađanje?

Učenje Ching Juana
Kada sam započeo proučavanje zena vidio sam planine kao planine i vodu kao vodu. Stekavši bolji uvid shvatio sam da planine nisu planine i da voda nije voda.
Nakon 30 godina izučavanja dokučio sam pravu bit zena. Potpuno sam miran. Jer, opet planine vidim kao planine, a vodu kao vodu.

Ubijanje
Gasan jednog dana savjetovaše svoje poklonike:
Oni koji govore protiv ubijanja i koji zagovaraju poštedu života svih svjesnih bića, u pravu su. Dobro je čak štiti i životinje i insekte. Ali što s onima koji ubijaju vrijeme? Što s oniima koji uništavaju zdravlje? Što s onima koji uništavaju državnu ekonomiju? Ne bismo ih smjeli predvidjeti! Naročito što je s oniim koji propovijeda bez prosvjetljenja? Taj ubija budizam.

Istinska promjena
Ryokan je cijeli svoj život posvetio izučavanju zena. Jednoga dana dočuje da njegov nećak, usprkos upozorenjima obitelji, troši svoj novac na jednu kurtizanu. Pošto je nećak preuzeo Ryokanovo mjesto u upravljanju obiteljskim imanjem, a imetak bijaše u obasnosti da bude proćerdan, rođaci zamoliše Ryokana da nešto poduzme.
Ryokan je morao prevaliti dugi put da bi posjetio rođaka, kojeg inače nije vidio više godina. Nećak je izgledao zadovoljan što ponovo vidi svoga ujaka i pozove ga da kod njega prenoći.
Ryokan je cijelu noć presjedio meditirajući. Ujutro, spremajući se da krene, reče mladiću:
- Mora biti da starim, ruke mi se tako tresu. Hoćeš li mi pomoći da svežem remen na sandali?
Nećak mu rado pomogne.
- Hvala ti – reče Ryokan. – Vidiš čovjek postaje svakim danom sve stariji i nemoćniji. Vodi dobro računa o sebi.
Tako Ryiokan otiđe, ne spomenuvši ni jednom jedinom riječju kurtizanu ili žalbe rođaka. No, od toga jutra, nećakovo rasipništvo prestade.

Narav
Jedan učenik zena dođe Bankeiju žaleći se:
- Učitelju, ima neobuzdanu narav. Kako je mogu izliječiti?
- To je nešto vrlo čudno. – odgovori Bankei. – Pokaži mi da vidim što to imaš.
- Ne mogu ti sada pokazati. – odgovori učenik.
- A kada ćeš mi moći pokazati?
- Pojavljuje se neočekivano.
- Onda, - zaključi Bankei – mora biti da to nije tvoja prava priroda. Da jeste, mogao bi mi je pokazati bilo kada. Po rođenju je nisi imao, a tvoji roditelji ti je nisu dali. Razmisli o tome.

Istinska sreća
Jedan bogataš zamoli Sengaija da napiše nešto za trajnu sreću njegove obitelji, a što bi se moglo prenositi kao dragocjenost iz generacije u generaciju. Sengai uzme veliki komad papira i napisa:
Otac umire, sin umire, unuk umire.
Bogataš se razljuti.
- Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje obitelji, zašto se ovako šališ?
- Nisam se imao namjeru šaliti – objasni Sengai. - Kada bi prije tebe umro tvoj sin, to bi te jako ojadilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generacija za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tijek. Ja to zovem istinskom srećom.

,
Pismo umirućem
U pismu jednom od svojih učenika, koji je bio na samrti, Basui je napisao:
Suština tvoga uma nije rođena, pa nikada neće ni umrijeti. Ona nije život koji je prolazan. Ona nije praznina. Ona nema ni boju ni oblik. Ona ne uživa u zadovoljstvima i ne trpi u bolu.
Znam da si veoma bolestan. Kao dobar učenik zena ti se otvoreno suočavaš s tom bolešću. Možda točno ne znaš tko pati, ali upitaj sebe: što je suština ovog uma? Misli samo na to. Neće ti trebati ništa drugo. Ne žudi ni za čim. Tvoj kraj, koji je beskrajan, poput snježne je pahuljice što se rastapa na čistom zraku.

Proći će
Učenik dođe svom učitelju i reče:
- Moja meditacija je užasna. Ili me bole noge, ili sam uznemiren, ili mi se spava. Jednostavno je užasna!
- Proći će – reče učitelj.
Nekoliko dana poslije učenik ponovo posjeti učitelji i reče ushićen:
- Moja meditacija je čudesna! Tako sam slobodan, smiren, osjećam da živim. Jednostavno je čudesna!
- Proći će – reče učitelj.

Budin zen
Buda je rekao:
Smatram položaj kraljeva i vladara istim kao i zrnaca prašine. Promatram zlato i drago kamenje tek kao mnoštvo opeke i šljunka. Gledam na najljepšu svilenu odjeću kao na rite pomame. Vidim milijarde svjetova svemira kao sitno sjemenje voća, a najveće jezero Indije, kao kap ulja na mom stopalu. Osjećam nauk svijeta kao varku čarobnjaka. Razabirem najuzvišeniju misao oslobođenja kao zlatni brokat u snu, i gledam sveti put prosvijetljenih kao cvjetove što se pojavljuju u ljudskim očima. Vidim meditaciju kao potporu planine, nirvanu kao noćnu moru dana. Gledam na sud o dobru i zlu, kao na vijugavi ples zmaja, a na bujanje i pad uzdanja kao na tragove koji za sobom ostavljaju četiri godišnja doba.

Ako voliš, voli javno
Dvadeset svećenika i jedna svećenica, kojoj je ime bilo Eshun, meditiralo je s nekim zen učiteljem.
Eshun je bila veoma lijepa, iako joj je glava bila obrijana, a haljina prosta. Nekoliko se svećenika potajno zaljubilo u nju. Jedan od njih, napisao joj je ljubavno pismo, tražeći da se tajno sastanu.
Eshun nije odgovorila. Slijedećeg dana učitelj je održao predavanje grupi. Kada je završio, Eshun ustade. Obračajući se onom koji joj je pisao pismo, reče:
- Ako me zaista toliko voliš, dođi i zagrli me sada.

Blatnjavi put
Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovahu po blatnjavu putu. Jaka kiša je neprekidno padala. Idući putem sretoše lijepu djevojku, obučenu u kimono obavijen pojasom, koja zbog blata nije mogla prijeći križanje.
- Dođi djevojko – reče Tanzan.
podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata. Ekido ne progovori sve dok ne stigoše do hrama u kojem su trebali prenoćiti. Tada se više nije mogao suzdržati.
- Mi svećenici ne prilazimo ženama, – reče Ekido – pogotovo ne mladima i lijepima. To je opasno. Zašto si to učinio?
- Ja sam djevojku ostavio tamo. – odgovori Tanzan. – Nosiš li je ti još uvijek?

Možda
Taoistička priča govori o seljaku koji je godinama obrađivao svoje njive. Jednog dana pobježe mu konj. Kada su čuli tu vijest, njegovi susjedi dođoše mu u posjet.
- Kakva loša sreća – govorahu suosjećajući.
- Možda – odgovori seljak.
Slijedećeg jutra konj se vrati i dovede sa sobom tri divlja konja.
- Kako je to divno – uzviknuše susjedi.
- Možda – uzvrati seljak.
Slijedećeg jutra seljakov isn pokuša jahati jednog od neukroćenih konja, pade i slomi nogu. Susjedi opet dođoše i izraziše žaljenje, napomenuvši nešto o lošoj sreći.
- Možda – promrmlja seljak.
Drugi dan u selo dođoše vojni službenici da novače mladiće za vojsku. Vidjevši slomljenu nogu seljakova sinja, ostaviše ga. Susjedi požuriše čestitati seljaku i rekoše kako su stvari izašle na dobro.
- Možda – zaključi seljak.

Sveti čovjek
Glas se širio zemljom o mudrom i svetom čovjeku koji živi u malenoj kućici na vrhu planine. Neki seljak odlući poći na dug i iscrpljujući put da ga posjeti. Kada je došao do kućice vidje starog slugu kako ga ljubazno poziva unutra.
- Htio bih vidjeti mudrog svetog čovjeka – rečei slugi.
Sluga se nasmiješi i uvede ga unutra. Seljak se netrpljivo ogledao po kućici, iščekujući susret sa svecem. No sveca još nije ni vidio, a već ga sluga isprati do stražnjih vrata i isprati van. Seljak se zaustavi i okrenu slugi:
- Ali ja vidim svetog čovjeka!
- Već si ga vidio – reče stari sluga. – Svakog koga u životu sretneš, pa makar bio površan i beznačajan, gledaj kao mudrog i svetog čovjeka. Ako budeš tako postupao, svaki će tvoj problem s kojim si danas došao ovamo biti rješen.

12.03.2010. u 12:20 | 1 Komentara | Print | # | ^

Heidegger za početnike

Jeff Collins i Howard Selina
Izdavač: Jesenski i Turk

Nije li 'bitak' tako dramatično lako pojmiti da mu uistinu i nije potrebna ta prekomjerna briga pjesnika i filozofa?

Heidegger tako razlikuje ono što jest (u cjelokupnoj mnoštvenosti) – bića i to da ona jesu ('postojanje' tih bića) – bitak...
I sukladno tome se mogu izricati dvije vrste sudova. Ontički sud o ovome ili onome bići i ontološki sud o bitku tih bića.
Heidegger se prihvatio bitka kao takvog, i ontoloških sudova o njemu, kao svoga pravog područja. Prema njihovu gledištu, znanosti i velik dio zapadne filozofije nastojali su nagomilati znanje o pojedinim bićima, njihovim svojstvima, njihovim uzajamnim odnosima itd... No ta zaokupljenost bićima i ontičkom spoznajom vodi k zaboravu bitka.

Ljudi žive društveno, uvijek s drugima, i žive povijesno – njihovi doživljaju svijeta mijenjaju se vremenom.

U praktičnom bavljenju daljina postaje de-geometrizirana. Ona se 'savija' u neke čudne oblike. Onaj tko zove telefonom bliži je nego osoba u susjednoj sobi, ako je naša pažnja – naša briga, naše razumijevanje, naše raspoloženje u našem bitku kao Daseina – usmjerena na poziv, a ne na susjeda.
Praktični razlozi, razumijevanje i stanja svijesti – prije geometrije i drugih racionalizacija – mogu stegnuti ili rastenuti prostor.

U potrazi za smislom bitka, H. nije pobornik 'popularne kulture'.

Istina se nikad ne razabire u običnim stvarima koje su nadohvat.

12.03.2010. u 12:19 | 0 Komentara | Print | # | ^

<	ožujak, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Ožujak 2020 (74)
Siječanj 2018 (14)
Kolovoz 2017 (22)
Prosinac 2016 (26)
Travanj 2016 (15)
Lipanj 2015 (24)
Kolovoz 2014 (14)
Travanj 2014 (12)
Siječanj 2014 (31)
Ožujak 2012 (10)
Rujan 2011 (19)
Svibanj 2011 (13)
Siječanj 2011 (11)
Listopad 2010 (24)
Ožujak 2010 (12)
Siječanj 2010 (9)
Prosinac 2009 (13)
Listopad 2009 (10)
Rujan 2009 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ako ste ljubitelji čitanja, ovdje možete pročitati meni najdraže dijelove pročitanih knjiga. Ako želite prodiskutirati o pojedinoj knjizi ili navesti neku sebi dragu, samo se javite.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr